Tunis

Tunis, država na Sredozemnom moru, S Afrika; 163 610 km², 9 779 800 st. Gl. grad Tūnis; veći gradovi: Sfax (Safaqis), Ariana, Bizerta, Sousse, Gabès. Sastoji se od brdovitoga SZ i Z dijela (Djebel Chambi, 1544 m), nizinskoga kraja na I i područja šotova (Jerid, Rharsa) na JZ koje prema J prelazi u pustinju. S obala visoka i strma, I niska i lagunska; veći otoci Qerqenah (Kerkenna), Djerba (Ğarba). Klima suptropska. Gl. rijeka Medjerda. Pučanstvo: Arapi 98% i Berberi 1%, najvećim dijelom koncentrirano u primorskim gradovima. Pustinjsko pučanstvo pretežito nomadsko. Službeni jezik arapski; govori se francuski. Poljodjelstvo (žitarice, masline, vinova loza, datulje, bademi, agrumi, voće), stočarstvo (ovce, goveda, koze, deve), ribarstvo, spužvarstvo. Šume hrasta plutnjaka (izvoz pluta). Iskorištavaju se ležišta fosfata, ruda olova, cinka, srebra, nafte, zemnoga plina, žive; dobiva se morska i kamena sol. Industrija u razvoju. Tvornice ulja, mlinovi, tvornice za konzerviranje ribe i povrća; proizvodnja cementa, celuloze i papira, rafinerija nafte; ćilimarstvo; izradba srebrnoga i zlatnoga nakita i filigrana. Turizam. Međunar. zračna luka El Aouina (kraj Tunisa). – pov U unutrašnjosti su starosjedioci bili Berberi; od feničkih obalnih kolonija najmoćnija je bila Kartaga (← 9. st. do ← 146), koju su osvojili i kolonizirali Rimljani. Od 5. st. pod Vandalima, u 6. st. pod Bizantom, od 7. st. pod Arapima. Nakon domaće dinastije Aglabita (800–907) vladaju do 976. Fatimidi, potom do normanske invazije 1148. Ziridi. Marokanske Almohade od 1160. smijenili su domaći Hafsidi (poč. 13. st. – 1570) koje su porazili Turci (1570–1881). Tuniški begovi (1705–1957. nasljedni vladari Huseinidi) samo su formalno priznavali vlast tur. sultana. Francuzi su 1881. okupirali T. i proglasili nad njim protektorat. Pod njem. okupacijom 1942–43.; Nijemce istjeruju anglo-am. snage. 1955. T. je dobio unutrašnju autonomiju, a 1956. neovisnost. Nakon proglašenja republike (1957) prvi predsj. postao je H. Burgiba. UN su posredovali u oružanom sukobu između Tunižana i franc. vojske u voj. bazi u Bizerti (1961), koja je 1963. predana Tunisu. Početkom 1980-ih provodi se ograničena demokratizacija; 1984. masovni su prosvjedi i nemiri. 1987. vlast preuzima premijer Zine El Abidine Ben Ali; 1989. postaje predsjednik (reizabran je više puta, ponovno 2004). U 1990-im i početkom 2000-ih nestabilnost izazivaju povremeni napadi radikalnih islamističkih skupina; izraženi su i oporbeni zahtjevi za većom demokratizacijom.