Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija

Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija, kat. nadbiskupija sa sjedištem u Splitu. Utemeljena je 640. i najstarija je kat. (nad)biskupija u Hrvatskoj, nasljednica starokršć. Solinske biskupije (304). Imala je važnu ulogu u organizaciji Crkve i povijesti hrv. naroda (pokrštavanje Hrvata, gregorijanske reforme u Hrvatskom Kraljevstvu). Dolaskom Arpadovića na hrv. prijestolje (1102) i mlet. osvajanjima znatno se umanjila uloga splitskih nadbiskupa na društveno-polit. polju. 1154. osnovana je Zadarska metropolija, čime je Splitska metropolija izgubila Zadarsku i sve otočne biskupije (Osorsku, Krčku, Rapsku). Kako bi barem u naslovu održali staru slavu, splitski su se nadbiskupi od nadbiskupa Bernarda (1200–17) nazivali »primasima Dalmacije i sve Hrvatske«. Nove prilike nastale su nakon 1420., kad su Mlečani trajno zavladali Splitom te se područje nadbiskupije nalazilo u dvjema državama, a najteže je stanje bilo za tur. osvajanja 1537–1718. Uspostavom habsburške vlasti u Dalmaciji, ukida se 1828. nadbiskupija i svodi na običnu biskupiju uključenu u Zadarsku metropoliju, s tim da joj je pridružena Makarska biskupija i primorski dio tada ukinute Trogirske. Zalaganjem nadbiskupa F. Franića obnovljena je 1969. Splitska nadbiskupija i metropolija, s njom je združena Makarska biskupija te se otad naziva Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija. Sufraganske su biskupije: Šibenska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska.