rukopis

rukopis.

1. Svaki zapis pisan rukom na papiru, platnu, koži i sl. 2. Pisani dokument prije pojave tiska – izuzev tekstova na tvrdom materijalu. 3. Ručno pisana i prepisivana knjiga. – U filologiji se tim nazivom označuju kodeksi iz razdoblja prije izuma tiska, bilo da je riječ o izvornicima ili o prijepisima. Vanjski opis r. (tip podloge, dimenzije, minijature itd.) predmetom je kodikologije, dok se raščlambom tipa pisma bavi paleografija; filologija se bavi proučavanjem tekstovnih aspekata. Najstariji očuvani tekstovi (klasično razdoblje) ponajviše su na papirusu i smotani u svitke (volumeni); počevši od 2. st. počeo se širiti oblik kodeksa. Tijekom cijeloga ranoga sr. vijeka gl. središta za izradbu i vjerskih i svjetovnih rukopisa bili su samostani. Od 12. st. koristi se nova podloga za pisanje – papir, koji je manje otporan i manje trajan od pergamenta, ali se lakše i brže izrađuje; sveučilišta polako oduzimaju monopol samostanima; sa širenjem građ. i trg. sloja širi se i čitateljstvo; sve je to pridonijelo povećanju broja rukopisa. Razvijaju se dobro organizirana sredstva za izradbu rukopisa (prepisivanje, minijature, ukrašivanje itd.). U doba humanizma stari se rukopisi počinju sustavno proučavati.