renesansa

renesansa (franc. renaissance prema tal. rinascimento: preporod, obnova), kulturnopov. pojam koji primarno označuje veliko razdoblje pretežito tal. umjetnosti, kulture i znanosti od sred. 14. do poč. 16. st. (po nekima od sred. 15. st. do kraja 16. st.), koje se poklapa s vrhuncem razvoja bogatih tal. državica na čelu s prosvijećenim apsolutnim vladarima; utjecaj r. proteže se na cijelo 17. st., ponajprije kao raskid sa sr. vijekom. Karakterizira ga obnavljanje općega duha klasičnoga staroga vijeka te procvat nove umjetnosti nadahnute ant. estetikom jednostavnih i jasnih oblika; teži se afirmaciji individualne slobode, podvrgavaju se kritici ranije znanstvene i religijske sakrosanktne istine, rehabilitiraju se ovozemaljski užitci a odbacuje odricanje i asketizam. Nasuprot anonimnomu srednjovjekovnomu stvaraocu nastupa univerzalni i samosvjesni renesansni čovjek, kreator kojemu su uzori najvrsniji umjetnici ant. svijeta. Iz r. je nastala moderna zapadna uljudba koja se zasniva na ovozemaljskom i laičkom poimanju i viđenju svijeta. R. osobito odlučno nastupa u odgoju i školstvu: vraća se klas. načelima sadržanima u pojmu humanitas, koji u ime prirode i slobode odbacuje svaki oblik zatvorenoga ili totalitarnoga znanja. Osnovica se renesanse općenito svodi na humanističku filologiju ( humanizam), koja, dajući prednost provjeri danoga nad razotkrivanjem značenja, tvori osnovicu za novi način promišljanja povijesti i znanosti. – knjiž Obnavljaju se gotovo zaboravljeni knjiž. oblici; kao ep, lirska pjesma, epigram, dijalog, komedija, drama i poslanica; ne izbjegava se ni lascivnost nasuprot pretjeranoj ozbiljnosti i duhovnosti srednjovjekovnoga stvaraoca. Tako se otvara bogato i plodonosno razdoblje velikih eur. književnosti kojemu su najvrsniji predstavnici F. Petrarca, G. Boccaccio, T. Tasso, L. Ariosto, N. Machiavelli, P. Bembo, F. Rabelais, M. de Montaigne i pjesnici Plejade, M. de Cervantes i W. Shakespeare; u hrv. književnosti: H. Lucić, P. Hektorović i M. Držić. – lik Vrlo plodno razdoblje u lik. umjetnostima. U slikarstvu se razvija tonska modelacija i perspektiva, dok je u kiparstvu, a os. u arhitekturi, jak utjecaj ant. uzorâ; najistaknutiji predstavnici: Donatello, Masaccio, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Rafael, Giorgione, Tizian, A. Dürer i braća Van Eyck; u Hrvatskoj A. Aleši, P. Miličević, Juraj Dalmatinac, Nikola Firentinac, I. Duknović, N. Božidarević, J. Klović. – glazb Razdoblje u kojem višeglasje dostiže vrhunac razvoja; prevladavaju vokalni oblici misa, motet, lauda, u crkv. glazbi, te chanson, frottola, madrigal u svjetovnoj. Predvode niz. i tal. glazbenici. Gl. predstavnici: J. Ockeghem, Josquin Des Prés, A. Agricola, A. Willaert, G. P. da Palestrina, O. di Lasso; u hrv. zemljama Andrija Motovunjanin, A. Petris, J. Skjavetić, G. Temparičić (venecijanska škola; rimska škola).