redovništvo

redovništvo, oblik vjerničkoga života posvećena Bogu; redovnici žive po posebnim pravilima (regulama), uglavnom propisanima od osnivača redova. Razvija se u prva tri stoljeća kršćanstva u Egiptu, Siriji i Palestini, potom se širi na cijeli helenistički svijet, a onda i cijelu S Afriku i Europu. Uspon r. počinje s pojavom Benedikta iz Nursije – osnivača benediktinaca. Za križarskih ratova osnivaju se tzv. viteški redovi (ivanovci, templari, malteški vitezovi). U doba dogmatskih previranja u Zapadnoj crkvi (13. st.) i pojave heretičkih katara, albigenza, patarena nastaju tzv. prosjački redovi: franjevci, dominikanci, pustinjaci sv. Augustina. Iz tih su redova potekli najznamenitiji duhovi srednjega vijeka. Nakon Tridentskoga koncila osnovan je, s protureformacijskim ciljevima, isusovački red. Od 16. st. niču različite, vrlo vitalne redovničke kongregacije (sulpicijanci, uršulinke, vinkovke, salezijanci). R. je i danas gl. oslonac Kat. crkve (škole, misijske djelatnosti). Po crkv. pravu redovnici su uglavnom izuzeti od biskupskih vlasti i podložni su izravno papi.