njemački jezik

njemački jezik, zapadnogerm. jezik kojim govori o. 100 mil. ljudi; u užem smislu naziv za knjiž., standardni i službeni jezik Nijemaca u Njemačkoj, a zatim i stanovnika Austrije, Luksemburga, dijela Švicarske, Lihtenštajna, i dr.; u tal. pokrajini Alto Adige službeni uz talijanski; njem. govori živi su u Alsaceu (Elzasu) i Lorraini u Francuskoj. proš ukupni naziv za germ. dijalekte koji se u tim zemljama govore. Prve potvrde potječu iz 8. st. Razvoj nj. j. ob. se dijeli u tri velika razdoblja: staronjemačko (od 750. do 1050), srednjonjemačko (od 1050. do 1500) i novonjemačko (neki lingvisti izdvajaju i ranonovonjem. razdoblje od 1350. do 1500). Po jezično-strukturalnim kriterijima jasno se razlikuju dvije velike skupine govora: visokonjemačka (Hochdeutsch) na J i niskonjemačka (Niederdeutsch, Plattdeutsch) na S. Između tih dviju skupina govora prijelazna je skupina srednjonjemačkih govora (Mitteldeutsch). Do kraja srednjonjem. razdoblja nije bilo jedinstvenoga jezičnog uzora pa se u pismu upotrebljavaju regionalni oblici njemačkoga: alemanski u Švicarskoj, Austriji, Elzasu; bavarski u Tirolu, Austriji, Bavarskoj; franački u Franačkoj, Palatinatu, Porajnju, a na S donjofranački (Z krajevi) i saski (I krajevi). Proces jezične unifikacije do renesanse i reformacije bio je polagan. Današnji standardni nj. j. razvio se iz visokonjemačkih i djelomice srednjonjem. narječja (franačkoga, alemanskoga, bavarskoga); za njegovo konačno oblikovanje bio je os. važan Lutherov prijevod Biblije (1534), na temelju kojega su ga sistematizirali gramatičari prve pol. 16. st., a ustalio se do kraja 18. st.