Njemačka

Njemačka, država u sr. Europi; 357 021 km², 82 440 309 st. Gl. grad Berlin; veći gradovi: Hamburg, München, Köln, Frankfurt na Majni, Essen, Dortmund, Stuttgart, Düsseldorf, Bremen. Sastoji se od triju prirodnih cjelina: Sjevernonjemačka nizina prekrivena ledenjačkim nanosima, bogata jezerima i udolinama; Srednjonjemačko sredogorje (do 1493 m), između Rajnskoga škriljevačkoga gorja na Z, Češkoga masiva na I, te Švapske i Franačke Jure na J, s dolinom rijeke Rajne na Z (gospodarstveno i prometno među najrazvijenijim krajevima Europe); na krajnjem J Alpe (najviši vrh Njemačke – Zugspitze, 2963 m) s alpskim predgorjem (Švapsko-bavarska visoravan) između Dunava i Alpa. Obala Sjevernoga mora zaštićena Frizijskim otocima, raščlanjena estuarijima rijeka; u obalnom pojasu Baltičkoga mora dine i lagune. Klima na SZ maritimna, u ostalim dijelovima kontinentalna. Oborine tijekom cijele godine: na SZ godišnje 500–700 mm, u sredogorju 700–1500 mm, u Alpama više od 2000 mm. Nizine pretežito pod listopadnim i miješanim šumama, u planinskim dijelovima crnogorica; viši krajevi pod alpskim rudinama i pašnjacima. Rijeke: Rajna (Rhein), Laba (Elbe), Weser, Dunav (Donau), Odra (Oder), Majna (Main), Ems. Jezera: Chiemsee, Würmsee, Ammersee, dio Bodenskoga jezera. Pučanstvo: Nijemci (92,7%); na JI o. 60 000 Lužičkih Srba, na SI o. 30 000 Danaca; od 5,9 mil. stranaca (7,3%) najviše je Turaka (1,8 mil.) i Talijana (0,6 mil.); Hrvata (prema procjenama) o. 0,5 mil. Sedamdesetak sveuč. (najstarije u Heidelbergu, osn. 1386), mnogobrojne akademije, znanstvene ustanove. Ratarstvo (obrađeno 34% teritorija): uzgajaju se žitarice (raž, pšenica, ječam, zob), krumpir, hmelj, šećerna repa, vinova loza. Stočarstvo (svinje, goveda), peradarstvo, slatkovodno i morsko ribarstvo, pčelarstvo. O. 30% površine je pod šumama. U rudarstvu najveću važnost ima proizvodnja lignita, kamenoga ugljena, potaše, kamene soli, te rude željeza, olova, cinka; dobiva se i nafta, zemni plin, uran. Nj. se ubraja među vodeće ind. zemlje svijeta. Razvijene su crna (željezo, čelik, ferolegure) i obojena metalurgija (cink, aluminij, olovo), metaloprerađivačka ind., strojogradnja (lokomotive, tiskarski, poljoprivr., tekst., brodski i dr. strojevi), kem. i petrokem., farmaceutska, automobilska, zrakoplovna, elektrotehnička, elektronička, prehr. ind., proizvodnja stakla, optičkih i glazbenih instrumenata, telekomunikacijskih uređaja i računala, tekst. ind. Gl. rudarsko-ind. područje je Ruhr (Nordrhein–Westfalen). U području Alpa razvijen je turizam. Riječni promet na Rajni i velikim kanalima (kanal Dortmund–Ems, Mittellandkanal, Rajna–Majna–Dunav, kanal Berlin–Stettiner). Ukupna duljina unutrašnjih plovnih putova 7467 km. Gl. su luke Hamburg, Bremen-Bremerhaven, Wilhelmshaven, Lübeck i Rostock. Jak je unutrašnji i međunar. zračni promet; gl. su zračne luke Frankfurt na Majni, Berlin, Hamburg, Bremen, Hannover, Düsseldorf. – pov U rimsko doba Germania, područje I od Rajne i S od gornjega toka Dunava, naseljena je germ. plemenima (Sasi, Alemani, Tirinžani, Franci) koja su zauzela gotovo cijelu Galiju za vrijeme Klodviga (481–511), utemeljitelja dinastije Merovinga. Nju je 751. smijenila dinastija Karolinga za Pipina Maloga. Dosegnuvši vrhunac moći za Karla Velikoga (768–814), franačka je država podijeljena ugovorom u Verdunu 843., te je Istočna Franačka pod Ludvigom Njemačkim postala jezgrom Nj.: u njoj se formiralo nekoliko feud. vojvodstava: Franačka, Bavarska, Švapska, Tiringija, Saska i Lotaringija. Za njem. kralja izabran je 911. franački vojvoda Konrad, a nakon njega zavladala je saska dinastija (919–1024). Oton I. okrunio se (962) u Rimu carskom krunom te se od tada njem. država naziva Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti. Na koloniziranim teritorijima, s kojih su potiskivani Slaveni, poslije su se razvile Austrija (Istočna marka) i Pruska (Marka Brandenburg). Moć njem. cara na vrhuncu je za Henrika III (1039–56), a zatim opada u tzv. »borbi za investituru« s rim. papom. Iz te su borbe korist izvukli njem. feudalci sa svojim separatističkim težnjama, te je Nj. nakon smrti Fridrika II (1215–50) ubrzo upala u anarhiju. Nakon interregnuma (poslije izumrća Hohenstaufovaca), na prijestolje dolazi habsburška dinastija (1278). Prvi Habsburgovci proširili su svoj teritorij, ali nisu mogli uspostaviti centraliziranu monarhiju i Nj. se raspala na velik broj suparničkih državica. U borbi protiv feudalaca carevi su se oslanjali na bogate trg. gradove. S druge strane, zaoštravanje odnosa između seljaka i feudalaca dovodi do seljačkih ustanaka (1233., 1467., 1502., 1514) koji vrhunac dosežu u velikom ustanku 1524–25. na prostranom području od Tirola do Tiringije i Lotaringije. Maksimilijan I (1493–1519) uzalud je pokušao ojačati drž. vlast, koja s prodorom reformacije (1517., Lutherove teze) i vjerskom podvojenošću još više slabi. Ni Karlo V (1519–56), s kojim su Habsburgovci stekli španj. krunu, nije mogao svladati otpor njem. knezova. U 16–17. st. Nj. je postala poprištem stranih interesa, a Tridesetogodišnji rat (1618–48), koji se vodio na njezinu teritoriju, strahovito ju je opustošio. Nakon Westfalskoga mira (1648) ona je samo još labavo povezana konfederacija malih kneževina, vladari kojih se, iako nominalno podložni caru, povode za svojim interesima i paktiraju sa stranim silama. U drugoj pol. 17. st. jača vlast brandenburških izbornih knezova dinastije Hohenzollern, koji su 1701., s Fridrikom I., uzeli naslov kraljeva Pruske; Fridrikov unuk Fridrik II (1740–86) porazio je u Sedmogodišnjem ratu (1756–63) Austriju. Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti definitivno je dokinuo Napoleon 1806., spojivši sve njem. države, osim Pruske i Austrije, u Rajnski savez, a austrijski car Franjo II. odrekao se naslova rim. cara. Raspavši se nakon Napoleonova poraza, Rajnski savez ustupa 1815. mjesto Njemačkom savezu (35 njem. vladara, kraljeva, knezova, vojvoda itd.), a 1834. Pruska stvara s južnim njem. državama Carinski savez. Za revolucije 1848–49 (ustanak u Beču, Berlinu, Badenu, Dresdenu, Bavarskoj, Falačkoj), Frankfurtski je parlament bezuspješno pokušao ujediniti Njemačku. Zaoštrava se suparništvo između Austrije i Pruske koja, pod Bismarckovim vodstvom, postaje dominantnom silom u Europi: 1864. u ratu protiv Danske osvojila je Schleswig-Holstein, 1866. porazila je Austriju, koja je istisnuta iz Njemačkoga saveza, 1870–71. porazila je Francusku i pripojila Alsace i Lorrainu, a 1871. u Versaillesu pruski kralj Vilim I. proglašen je njem. carem (Drugi Reich). 1871. Nj. sklapa savez s Austrijom (protiv pretenzija Rusije na Balkanu) kojemu 1882. pristupa Italija (Trojni savez) te počinje provoditi politiku prodora prema Istoku (Drang nach Osten). Ušavši u I. svj. r., pogazivši 1914. neutralnost Belgije, Nj. je u njemu poražena. Pošto je 1918. izbila revolucija u mnogim gradovima, car je svrgnut i 1919. proglašena Republika u Weimaru. Pritisnuta teškim uvjetima Versailleskoga mirovnog ugovora, Nj. se sporo konsolidirala; od 1929. do 1933. osjetila je svu težinu svjetske gospodarstvene krize koja je dovela do masovne nezaposlenosti, razočaranosti postojećim strankama te do silnoga zaoštravanja socijalnih i polit. suprotnosti. Situaciju je iskoristio Hitler sa svojom Nacionalsocijalist. njem. strankom, pa je žestokom promidžbom, u kojoj su naglašavani nac. jedinstvo i protužidovstvo, obećavao ekon. i polit. uspon Njemačke. Hitlerova stranka postaje na izborima 1932. pojedinačno najjača stranka, pa ga je 1933. predsj. Hindenburg imenovao kancelarom. Nacistička diktatura (1933–45) po monstruoznosti svojih zločina predstavlja najmračnije razdoblje njem. povijesti (→ koncentracijski logor; genocid). Hitler je ubrzano militarizirao Nj.; 1936. okupirao je Rajnsku oblast (Saarbrucken), sklopio pakt s Mussolinijem (Osovina Rim–Berlin) i s Japanom (Antikominternski pakt), 1938. zauzeo Austriju (Anchluss), okupirao Sudete (→ Münchenski sporazum), a 1939. i cijelu Čehoslovačku, da bi 1. 9. 1939. napadom na Poljsku započeo II. svj. rat. Nacistička Nj. kapitulirala je 1945; potom je podijeljena na okupacijske zone sila pobjednica (podijeljen je i Berlin). Sjeverni dio Istočne Pruske (s Königsbergom; → Kalinjingrad) ustupila je SSSR-u; Poljskoj je vratila područja do linije Odra-Nysa te joj ustupila J dio Istočne Pruske. Nakon II. svj. rata oko 11,7 mil. Nijemaca bilo je iseljeno iz više komun. zemalja srednje i I Europe. 1949. od okupacijskih zona Z sila nastaje SR Njemačka (tzv. Zapadna Njemačka), a od sovj. okupacijske zone DR Njemačka (tzv. Istočna Njemačka). SR Njemačka razvija demokratski sustav, te se uključuje u zapadnoeur. integracije; pristupa Europskoj zajednici za ugljen i čelik (1951), NATO-u (1955) i Europskoj ekonomskoj zajednici (1957). DR Njemačka uspostavlja jednostranački komun. režim, integrira se u interesno područje SSSR-a i postaje članica Varšavskoga ugovora (1955). Suprotstavljanje njem. država, kao izraz suparništva SSSR-a i Z sila (predvođenih SAD-om), obilježeno je i izgradnjom Berlinskoga zida (od 1961) koju poduzimaju istočnonjem. vlasti. 1970-ih SR Njemačka provodi tzv. Istočnu politiku (Ostpolitik), kojom normalizira odnose sa srednjoeuropskim komun. zemljama; priznaje granice Poljske (1970), DR Njemačke (1972) i Čehoslovačke (1973). U zapadnonjemačkoj politici vodeće stranke su Kršćansko-demokratska unija (CDU) i Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD); na položaju saveznoga kancelara (premijera) iz redova CDU-a istaknuli su se K. Adenauer (1949–63) i H. Kohl (1982–98), a iz redova SPD-a W. Brandt (1969–74) i H. Schmidt (1974–82). Jednopartijski režim u DR Njemačkoj održan je do kraja 1989; na čelu socijalist. stranke (i vodećih državnih tijela) najdulje su bili W. Ulbrichrt (1950–71) i E. Honecker (1971–89). S geopolit. uzmakom Sovjetskoga Saveza iz srednje Europe potkraj 1980-ih (tijekom vladavine M. Gorbačova), otvorena je mogućnost njemačkoga ujedinjenja (simbolično označena s rušenjem Berlinskoga zida 1989); ujedinjenje je provedeno 3. 10. 1990. Od 1992. Nj. je članica Europske unije. Nakon izbora 1998. savezni kancelar postaje socijaldemokrat Gerhard Schröder (reizabran 2002).