motet

motet (od motetus, latiniziranoga, starofranc. izraza mot, motet: riječ, stih, strofa). 1. knjiž kratki franc. pjesnički oblik s rimovanim stihovima (ob. jedanaestercima i sedmercima) u epigramnom tonu. 2. glazb oblik višeglasne vokalne skladbe koji se razvijao od poč. višeglasja, os. od 13. st., do sred. 18. st. Određeniji mu oblik daje pariška škola Notre Dame. Gradi se prvo dvoglasno, potom za 3 i 4 glasa, tako da se nad melodijom temeljne tenorske dionice (ob. preuzet motiv gregorijanskoga korala) skladaju nove dionice (zvane duplum, triplum, quadruplum), i to svaka sa svojim tekstom prvo na lat., poslije usporedno i na nar. jeziku, ponekad svjetovna sadržaja i molodije (pjesme ili plesa); u 14. st. uvodi se u m. izoritmija s određenim figurama (Ph. de Vitry, G. de Machauld); u 15. st. počinje se uvoditi u svim dionicama jedinstveni lat., ob. biblijski tekst i načelo imitacije (Josquin Des Prés); sklada se i za veći broj glasova te se u 16. st. uvodi i višezbornost (A. Willaert); u renesansi m. postaje uz misu najvažnijim oblikom duhovne glazbe (O. di Lasso, G. P. da Palestrina, od hrv. skladatelja J. Skjavetić). U baroku se uz polifoni m. pojavljuje također koncertantni solistički motet (concerto) za manji broj glasova i continuo (L. Viadana; od hrv. skladatelja I. Lukačić, V. Jelić) te višezborni motet za vokalnoinstrumentalni sastav (H. Schütz); oba oblika postupno prelaze u duhovnu kantatu (J. S. Bach). U 18. st. m. sklada W. A. Mozart, u 19. st. F. Mendelssohn-Bartholdy, R. Schumann, J. Brahms, Ch. Gounod. U novije se vrijeme nastoje oživjeti motetni oblici, os. polifoni motet.