inkvizicija

inkvizicija (lat. inquisitio: ispitivanje, istraživanje), vrsta kaznenoga postupka što ga je Kat. crkva primjenjivala radi suzbijanja i sprječavanja hereze; crkvena organizacija koja se time bavila. Progone i kazne za heretike uveli su već rim. carevi kršćani (Teodozije, Valentinijan). U 11. i 12. st. borba svjetovne i duhovne vlasti protiv katara (albigenza) i valdenza dala je podlogu za crkvenu i., koju je (1231–35) uredio papa Grgur IX., u svim kat. zemljama osnovao posebne sudove, a i. povjerio uglavnom dominikancima i franjevcima. Proces bi počinjao opomenom svim hereticima da se vrate pravoj vjeri. Inkvizitor je bio i tužitelj i sudac, a svaka je optužba bila dovoljna da se povede postupak u kojemu se protiv žrtve, radi iznuđivanja priznanja, često primjenjivala tortura ili se pak pogoršavali uvjeti zatočeništva; imena tužitelja i »svjedoka« nisu žrtvi priopćivali, a obrana je zapravo bila onemogućena, jer bi branitelj odmah postao sumnjiv kao heretik. Po želji inkvizitora optuženi je morao biti osuđen, i to obično na doživotnu tamnicu ili pak da bude živ spaljen. I. je djelovala u svim eur. zemljama. Španjolska i. organizirala se kao drž. ustanova i bila jedna od rigoroznijih (veliki inkvizitor Torquemada; 1461. u Rimu ispitivao trojicu bosanskih krstjana), ukinuo ju je Napoleon (1808). Papa Pavao VI. reformirao je 1965. crkv. sudište, pa se u svim sporovima postupak vodi po pravilima crkv. suda. Otada ju je zamijenila Kongregacija za doktrinu vjere.