impresionizam

impresionizam, umj. smjer koji se najprije javio u franc. slikarstvu o. 1870; naziv dobio po Monetovoj slici Impresija, izloženoj 1874. u Parizu. Zasniva se na slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenog, nasuprot ustaljenim šablonama akademizma. – 1. lik značajke: slikari napuštaju rad u atelijeru i stvaraju izravno u prirodi; težište stavljaju na izravni doživljaj optičkih fenomena boje i svjetlosti; privlači ih atmosfera, pokret i suvremene gradske teme; kipari postižu impresionističke efekte slobodnijom modelacijom i naglašivanjem slikovitosti oblikâ u pokretu. Gl. predstavnici: (u slikarstvu) C. Monet, E. Degas, A. Renoir, A. Sisley, kod nas J. Račić, M. Kraljević; (u kiparstvu) M. Rosso, A. Rodin, kod nas R. Frangeš-Mihanović, B. Dešković. 2. U književnosti, posebna metoda »odslikavanja« stvarnosti, krajnja izravnost dojmova koji se u izvornoj čistoći prebacuju u jezičnu građu. Predstavnici: braća Goncourt, P. Bourget, R. H. Rilke, kod nas A. G. Matoš, D. Šimunović. 3. glazb značajke: njeguju se mali oblici, veći gube arhitektonsku čvrstinu i podsjećaju na mozaik; boja tona važnija je od melodijske linije i jasnoga ritma, poetičnost i lirsko raspoloženje potiskuju svaku dramatsku napetost; posebno značenje pridaje se harmoniji (primjena pentatonike i egzotičnih ljestvica, paralelizama i povećanih intervala). Gl. predstavnici: C. Debussy, M. Ravel.