hrvatski jezik

hrvatski jezik, južnoslavenski (zapadnojužnosl.) jezik iz baltoslavenske grane indoeur. jezične porodice; govorni, standardni i službeni jezik Hrvatske i Hrvata u BiH; njime govori o. 5 mil. ljudi na manje ili više kompaktnom prostoru Hrvatske, Z Vojvodine, dijelova BiH te Boke kotorske, a i više stotina tisuća Hrvata razasutih po svijetu: u Austriji (Gradišće), Madžarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji (Molise); novija dijaspora u Z Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Americi i J Africi. – Dijeli se na tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko; današnji standardni i knjiž. jezik temelji se uglavnom na novoštok. govorima ijekavskoga izgovora, a piše se latinicom. U stoljećima nakon doseljenja Hrvata, h. j. razvijao se pod utjecajem različitih jezika, a ponajprije latinskoga kao jezika zapadnoga kršćanstva i u manjoj mjeri grčkoga, a samo u govornom jeziku dalmatskoga; od 10. st. važan je i utjecaj crkvenoslavenskoga. U kasnijim razdobljima (kraj sr. vijeka i novi vijek) važan je utjecaj talijanskoga, njemačkoga, turskoga i donekle madžarskoga, a u 19. i 20. st. češkoga (kao normiranoga predloška i izvora strukovnoga nazivlja). Starocrkvenoslavenski kao pisani jezik na hrvatskim je prostorima ubrzo asimilirao značajke blisko srodnoga narodnoga hrv. jezika (hrv. recenzija staroslavenskoga) a hrvatski će ga pisani jezik već u 13–14. st. uglavnom zamijeniti, do kraja sr. vijeka u potpunosti. Kako je latinski od doseljenja pa do 19. st. bio jedan od hrv. pisanih i knjiž. jezika, snažno je utjecao i na oblikovanje hrv. jezika. Prvim očuvanim pisanim spomenikom h. j. smatra se Baščanska ploča (o. 1100). Do 19. st. h. j. upotrebljavao se pretežito u obliku dijalektalnih pisanih i knjiž. jezika (čakavski, štokavski, kajkavski). Štok. narječje ulazi u hrv. književnost potkraj 15. st. u djelima Š. Menčetića, Dž. Držića i Ranjininu zborniku, pa zapravo otada počinje prapovijest današnjeg hrv. knjiž. jezika. U 16. st. štok. se tip širi i na druga područja knjiž. djelatnosti, a to se nastavlja i u 17. st. (bos. franjevci) i osobito u 18. st. (A. Kačić Miošić, M. A. Reljković). Od sred. 18. st. postoji učvršćen štokavski knjiž. jezik i isto tako kajkavski knjiž. jezik. Iako su već u 17. st. bili razrađeni projekti stvaranja jedinstvenoga hrv. jezika na štok. osnovici, odnosno njegove standardizacije (B. Kašić), dvojnost hrv. standardizacijskoga procesa napušta se u 19. st. u doba iliraca. Novoštokavski je poslužio kao okosnica oko koje su se, os. u leksiku, okupljali čak. i kajk. elementi, a uvođenjem dijakritičkih znakova (Lj. Gaj) prihvaćena je i jedinstvena grafija. Nakon preporoda razvijaju se jezične škole (Zadarska, Zagrebačka, Riječka), koje se sukobljuju oko grafije, množinskih padeža i pravopisnih načela. U posljednjem desetljeću 19. st. razvija se škola «hrvatskih vukovaca» (T. Maretić, I. Broz) s težnjom da se hrv. jez. standard izjednači sa srpskim, ili mu se barem prilagodi. Za NDH (1941–45) došlo je do većih jez. promjena; obnovljen je leksički purizam te morfonološki pravopis (prevladavajući od narodnoga preporoda do 1890-ih). U jugosl. državi (1918–41. i 1945–91) ponovno se javljaju smetnje razvoju hrv. standardnoga jezika te je 1954. sklopljen Novosadski dogovor, kojim će se za Hrvate, Srbe i Crnogorce uvesti obvezatan zajednički naziv za jezik (hrvatskosrpski ili srpskohrvatski), izraditi zajednički pravopis i rječnik te ujednačiti općeznanstveno nazivlje. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967) počinje otvoreno suprotstavljanje hrv. javnosti takvoj jezičnoj politici, a Matica hrvatska poništila je rješenje iz Novoga Sada. 1970-ih i 1980-ih izboreni su osnovni uvjeti za samostalan razvoj hrv. standardnoga jezika, započet stvaranjem neovisne Republike Hrvatske 1991.