Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo, naziv jedne od najvećih država ant. doba. U legendarno doba etrurskih kraljeva (← 753. do ← 510) Rim je učvrstio svoju vlast u Laciju; nakon pada kraljevstva uspostavljena je republika, političko vodstvo preuzeli su patriciji, a to je dovelo do dugih borbi s plebejcima, koje su okončane (o. ← 300) pripuštanjem plebejaca u sve magistrate. Do ← 272. Rim je zavladao čitavom Italijom; tada se sukobio s Kartagom. U punskim ratovima (← 264. do ← 146) uništio je Kartagu (← 146) i udario temelj svojemu svj. imperiju. Osvojio je Makedoniju ← 168., Grčku ← 146., Pergamon ← 133., galski obalni pojas između Alpa i Pireneja ← 121. U golemoj robovlasničkoj državi ojačala je vlast Senata, naraslo je bogatstvo pojedinih obitelji te eksploatacija provincija i robova (→ robovski ratovi). Republiku potresaju ustanci robova (← 136. do ← 71). Sve gori položaj italskih seljaka uzalud su pokušali popraviti pučki tribuni braća Grakho (← 133. do ← 121). Suparništvo između Marija i Sule, Prvi trijumvirat – Cezar, Kras, Pompej (← 60., obnovljen ← 56), te sukob između Cezara (koji je ← 58. do ← 51. osvojio Galiju) i Pompeja potkopali su Republiku. Stjecanjem svih funkcija u Cezarovim rukama stvoren je nov, zapravo monarhistički oblik vladavine, iako su zadržane republikanske ustanove. Drugi trijumvirat ← 43 (Oktavijan, Marko Antonije i Lepid) te poraz urotnika kraj Filipa ← 42. bili su posljednji udarci Rimskoj Republici. Nakon rata protiv Marka Antonija (bitka kraj Akcija ← 31) i osvajanja Egipta, Oktavijan je ostao samovladar, princeps (← 31. do 14), postupno preuzeo različite republikanske magistrate, a ← 2. god. Senat mu je dao naslov »pater patriae« (otac domovine). Za cara Trajana (98–117) R. C. postiže najveću raširenost: od Mezije (← 29), Recije i Norika (← 15), preko Palestine, Panonije (9), Britanije (43), Tracije (46), Ponta i Germanije do Arabije, Dacije (107) i Mezopotamije (115). Za Marka Aurelija (161–180) počinje raspad Carstva: njega izvana ugrožavaju udarci »barbara«, iznutra pak moćne legije i pretorijanci, koji svoje vojskovođe izvikuju za careve, te sukob s kršćanima i nemiri među kolonima. Karakala ediktom 212. podjeljuje rim. građ. pravo svim slobodnim stanovnicima Carstva. Dioklecijan (284–305), koji je bio prvi izraziti predstavnik dominata (apsolutističke monarhije), osigurao je granice i sredio prilike u državi. Podijelio je Carstvo i vlast s još trojicom suvladara (tetrarhija). Konstantin (325–337) dovršio je Dioklecijanove reforme, premjestio rezidenciju u Bizant (Konstantinopol) i proglasio kršćanstvo drž. vjerom. Njegovi nasljednici nisu uspjeli očuvati jedinstvo države. Nakon Teodozijeve smrti 395., R. C. podijelilo se na Istočnorimsko i Zapadnorimsko Carstvo. God. 410. Alarik je osvojio Rim; izgubljene su Hispanija, Galija, Britanija i Afrika; Zapadnorimsko Carstvo srušio je 476. germ. vojskovođa Odoakar, dok je Istočnorimsko Carstvo (→ Bizant) potrajalo do 1453.