oratorij

oratorij (novolat.). 1. Kod katolika, mjesto određeno za molitvu užega kruga osoba (ob. uz crkvu ili samostan), za razliku od crkve koja služi svim vjernicima. 2. glazb veće vokalno-instrumentalno djelo za soliste, zbor i orkestar; prikazuje određenu dramsku radnju isključivo glazb. sredstvima, bez glume i pozornice. Kao duhovna skladba razvio se u Rimu u 17. st. iz lauda pod utjecajem misterija i opere. Nešto poslije pojavio se i o. svjetovna sadržaja. U 20. st. skladano je i nekoliko o. namijenjenih scenskom prikazivanju (scenski o.). Gl. skladatelji: A. Scarlatti, J. S. Bach, G. F. Händel, J. Haydn, F. Mendelssohn, H. Berlioz, C. Franck, E. Elgar, P. Hindemith, C. Orff, A. Honegger, I. Stravinski; od hrvatskih J. Bajamonti, B. Širola, B. Papandopulo.