neopozitivizam

neopozitivizam (logički empirizam), filoz. smjer koji se pojavio o. 1920., a koherentan oblik dobio u okviru škole »Bečkoga kruga« (osn. 1928), koja polazi od rezultata i zadaća matematike i egzaktnih znanosti, a odustaje od sustavnoga izgrađivanja spoznaje, ili prirodoznanstvenoga svjetonazora; filozofska se praksa promatra kao analiza znanstvenoga jezika, tj. kao analiza jezika pojedinih znanosti, a ona se zapravo svodi na logiku. Teoretskom mu se osnovicom mogu smatrati Tractatus L. Wittgesteina i djelo R. Carnapa. Sljedbenika n. bilo je u Njemačkoj (H. Reichenbach), Poljskoj (A. Tarski), Velikoj Britaniji, Danskoj (J. Jørgensen). Nakon dolaska nacista na vlast mnogi predstavnici n. prebjegli su u SAD, gdje se njihovo naučavanje prepletalo s pragmatizmom.