Engleska

Engleska, dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske na J dijelu britanskoga otoka; 130 422 km², 49 138 831 st.; → Velika Britanija i Sjeverna Irska. – pov Prvi su poznati stanovnici iberskoga podrijetla (← 3. tisućljeće); poslije ← 600. svladala su ih keltska plemena (Gali, Briti, Belgi) u dvjema invazijama koje su donijele najprije brončano, a zatim željezno oruđe i oružje te druidsku religiju. God. 43. njima su zavladali Rimljani i utemeljili rim. provinciju Britaniju; 62. su ugušili ustanak brit. domorodaca pod kraljicom Boadiceom. Kada su se u prvoj pol. 5. st. Rimljani povukli, E. je izložena napadima keltskih Pikta i Skota sa S, zatim najezdi germ. plemena Angla, Sasa i Juta, koji potiskuju Kelte u Wales i Cornwall te osnivaju svoja kraljevstva Kent, Sussex, Essex, Wessex, Istočnu Angliju i Northumbriju. U 6. st. počinje pokrštavanje E.; istodobno se pojedini vladari bore za prevlast. U prvoj pol. 9. st. počinje invazija Danaca. Kralj Wessexa Alfred Veliki, koji je de facto bio prvi vladar cijele E., pobijedio je Dance i potisnuo ih na S, a njegovi nasljednici oslobodili su cijelu zemlju do sred. 10. st. Danci su ponovno zavladali za Knuta (1016–35), kralja Danske, E. i Norveške. Sred. 11. st. nadiru Normani pod Vilimom, vojvodom Normandije, koji je stupio na engl. prijestolje pobijedivši Harolda u bitki kod Hastingsa (1066). Za vladanja Vilima I. Osvajača (1066–87) i njegovih nasljednika razvija se i jača feudalizam, velik broj seljaka postaju kmetovi, prvi se put popisuje zemlja (Domesday Book). Iako isprva prevladavaju franc. kultura i jezik (u vladajućem sloju), normanski osvajači postupno se stapaju s domaćim stanovništvom, a spajanjem anglosaskih i franc. elemenata razvio se u tijeku slijedećih triju stoljeća novi engl. jezik i stvorila nova engl. nacija. Borbe za prijestolje nakon smrti posljednjega Vilimova potomka Henrika I (1100–35) završavaju nagodbom, te kraljem postaje Henrik II (1154–89) iz dinastije Plantagenet-Anjou, koja vlada E. i velikim dijelom Z Francuske do 1399. Njegova sina Rikarda I. Lavljega Srca, koji sudjeluje u trećem križarskom ratu, naslijedio je Ivan Bez Zemlje; njega su velikaši prisilili da izda tzv. Veliku povelju sloboda (Magna Charta Libertatum, 1215) kojom je ograničena kralj. vlast, a podanicima osigurana određena pravna zaštita. U novome sukobu između kralja i velikaša (1265) zarobljen je Henrik III. Njegov sin Eduard I. uspostavio je kralj. vlast, proveo zakonodavne reforme i osvojio Wales (1277–83); financ. teškoće nagnale su ga da 1295. sazove prvi parlament (Model Parliament) u kojem su zastupljeni svi staleži. Njegov sin Eduard II. svrgnut je 1327. Eduard III. započinje Stogodišnji rat s Francuskom (1337–1453), vođen, s promjenljivom srećom, za Rikarda II., Henrika III. iz kuće Lancaster i Henrika V., koji je nakon pobjede kraj Azincourta (engl. Agincourt) u S Francuskoj (1415) zavladao Francuskom, te Henrika VI. za čije su vladavine Englezi (1453) istjerani iz Francuske zadržavši samo Calais. Feudalizam slabi, a jačaju gradovi i trg.-obrtnički stalež; 1381. izbija veliki seljački ustanak pod vodstvom Wata Tylera. U borbi za prijestolje izbio je rat između kuća Lancaster i York (tzv. Rat dviju ruža, 1455–85), koji je nakon vladanja Eduarda IV. i Rikarda III (iz kuće York) završio pomirenjem i ženidbom Henrika VII. Tudora Elizabetom od Yorka pa 1485. dolazi na prijestolje dinastija Tudor za koje se učvršćuje apsolutna kralj. vlast. Henrik VIII. raskinuo je veze s rim. papom i utemeljio neovisnu Anglikansku crkvu. E. dostiže vrhunac gospodarske i pomorske moći za Elizabete I (1558–1603), kada je pobjedom nad španj. »Nepobjedivom armadom« postala prvom svj. pomor. silom. S Jakovom I. dolazi na prijestolje (1603) dinastija Stuart. Za njegova sina Karla I. raste sukob između monarha, koji inzistira na kraljevu »božanskom pravu«, i parlamenta, koji zahtijeva nadzor nad drž. politikom; to je dovelo do revolucije i građ. rata (1642–52), a kralj je zarobljen, osuđen i smaknut (1649); monarhija je ukinuta i zamijenjena republikom (Commonwealth) a O. Cromwell, vođa puritanaca, izabran za lorda-protektora Engleske, Škotske i Irske (1653–58). Reakcija na vladavinu puritanaca olakšala je restauraciju monarhije. Za Karla II. parlament je proširio i učvrstio svoja prava; stvaraju se dvije polit. stranke: torijevska (konzervativci) i vigovska (liberali); one su, međutim, istupile zajednički protiv Jakova II., koji je pokušao rehabilitirati katolicizam i vladati apsolutistički, te su ga svrgnule (»slavna revolucija«, nazvana također »revolucijom bez krvi«). Na prijestolje su dovedeni Vilim III (Oranski) i žena mu Marija. Deklaracijom o pravima (Bill of Rights, 1689) supremacija parlamenta definitivno je učvršćena. Aktom o toleranciji osigurana je sloboda ispovijedanja vjere. Suparništvo s Francuskom dovodi do rata 1689–97. i 1701–14 (Rat za španjolsku baštinu); E. ulazi u razdoblje nove gospodarske i kolonijalne ekspanzije. Na temelju Zakona o uniji (1707) provedeno je ujedinjenje E. i Škotske (→ Velika Britanija i Sjeverna Irska).