Dalmacija

Dalmacija, povijesno-geogr. regija u J Hrvatskoj uz Jadransko more; o. 12 000 km², oko 860 000 st.; obuhvaća sve istočnojadranske otoke osim Kvarnerskih, uzak pojas primorja i submediteransko zaleđe ograničeno na I visokim planinama (Velebit – Dinara – Kamešnica – Zavelin). Obala krševita i vrlo razvedena, s mnogobrojnim zaljevima (Šibenski, Kaštelanski, Stonski zaljev i dr.), otocima (Brač, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo i dr.). Mnogobrojni morski kanali (Zadarski, Splitski, Brački i dr.) odvajaju otoke od kopna. Reljef planinski s krškim oblicima (ponikve, uvale, špilje, ponori, polja u kršu); poznata su polja u kršu između planina Svilaje, Promine, Kozjaka, Mosora i Biokova: Kninsko, Sinjsko i Imotsko. Klima sredozemna s toplim i suhim ljetima, blagim i vlažnim zimama; vjetar: bura, jugo i maestral. Rijeke Zrmanja, Krka i Cetina imaju duboke i strme doline; ima i ponornica, a uz obalu vrulja. Veća jezera Vransko kod Biograda, Prukljansko. Vegetacija mediteranska (masline, vinova loza, agrumi, badem, smokva); prevladava kamenjar i makija. Nalazišta boksita, cementnoga lapora, sadre, zemnoga plina; morska sol. Brodogradnja (Split, Korčula i dr.), ind. cementa, plastičnih masa, tekstila, prehr. proizvoda (ribljih konzervi, likera i dr.), duhana. Najveće luke: Split, Šibenik, Zadar, Ploče. Najveći gradovi: Split, Dubrovnik, Zadar, Šibenik. Zbog prirodnih ljepota, kult.-pov. i arhitektonskih spomenika razvijen je turizam. – pov Ime D. javlja se prvi put u 1. st. kao naziv za kraj nastanjen plemenom Delmata (Dalmati) i srodnim ilir. plemenima, odn. kao sinonim za Ilirik (Illyricum), kako su Rimljani nazivali taj kraj (od rijeke Raše u Istri do rijeke Mati u Albaniji). Na tom su prostoru u predrimsko doba živjela ilirsko-keltska plemena: Delmati, Ardijejci te Japodi, Desidijati, Dokleati i dr. 297. odvojena je na JI provincija Prevalitana, pa su granice između tih dviju provincija 395. postale granicom između Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva. Darovanjem Gale Placidije D. je 437. postala istočnorim. (biz.) posjedom; 454–480. njome vladaju rođeni Dalmatinci, Marcelin te njegov nećak Julije Nepot (Nepos); 480. dolazi pod vlast italskoga vladara Odoakra, a 493. kralja Istočnih Gota Teodorika. Kad je Justinijan porazio Gote, D. je 535. pripala Bizantu, a potkraj 6. st. administrativno je priključena biz. egzarhatu u Ravenni. Na poč. 7. st. avarsko-slav. plemena doprla su do Jadranskoga mora i do 614. razorila niz gradova (Salona, Delminij, Epidaur). Slavenska (hrvatska) plemena s Avarima doskora su zaposjela čitavo područje D., izuzevši romanske gradove obalnoga pojasa. U slamanju avarske premoći nad Slavenima gl. ulogu imaju Hrvati, koji se potom ondje naseljavaju. Na S dijelu kontinentalne pozadine D. počela se organizirati kneževina Hrvatska (→ Hrvati), a na J ocrtavali su se zameci neretljanske, zahumske, travunjske i dukljanske oblasti. Aachenskim mirom 812. Franačka država, nakon rata s Bizantom, odrekla se pretenzija na D., koja od tada obuhvaća priobalne gradove i neke otoke. Šezdesetih godina 9. st. organizirana je D. u temu sa središtem u Zadru. Romanski gradovi, u koje se postupno sve više doseljavaju Hrvati iz zaleđa, s vremenom se kroatiziraju. Hrv. vladari nastoje D. priključiti svojoj državi. Bizant je već u početku 10. st. prepustio upravu nad njom hrv. vladaru Tomislavu, a od vremena Stjepana Držislava hrv. vladari nose i titulu kralja D. Na kraju 10. st. Venecija prvi put privremeno osvaja D. (Petar II. Orseolo). Nakon 1102. D. je u vlasti ug.-hrv. kraljeva, a na kraju 13. i u 14. st. i hrv. feudalaca Šubića. Stalno su je napadali Mlečani, nastojeći u njoj steći uporište za trg. put na Levant, te su povremeno i okupirali pojedine njezine dijelove. Pošto ih je porazio Ludovik I., Mlečani se Zadarskim mirom 1358. odriču D., a opet su njome zavladali 1409–20., kada im je Ladislav Napuljski prodao (1409) sva svoja kraljevska prava na mlet. posjede u D. za 100 000 dukata. Do sred. 16. st. mlet.-tur. granice u D. vrlo su promjenljive; s Kandijskim ratom 1645–69. započela je mlet. protuofenziva, Karlovačkim mirom 1699. i Požarevačkim mirom 1718. znatno su proširene granice D. u zaleđu. Mirom u Campoformiju 17. 10. 1797. pripala je D. Austriji, a Požunskim mirom 1805. Francuskoj; do 1809. podložna je tal. potkralju u Milanu te providuru u Zadru, a 1809–13. uključena administrativno u franc. Ilirske provincije. Odlukom Bečkoga kongresa 1815. postaje austr. »krunskom zemljom« Kraljevinom Dalmacijom. Zahtjevi da se ujedini sa S hrv. krajevima prerasli su 1848., a napose od 1860., u ogorčenu polit. borbu što ju je stranka narodnjaka-aneksionista (M. Klaić, N. Nodilo i M. Pavlinović) vodila protiv italofilske struje dalm. autonomista (»autonomaša«) A. Bajamontija i napokon pobijedila na izborima za Dalmatinski sabor 1870; međutim, austr. su vlasti i dalje sprječavale sjedinjenje s Hrvatskom. Tek je slom Austrije 1918. dokrajčio tu odvojenost, ali je Italija ugovorom u Rapallu 1920. uspjela sankcionirati svoju okupaciju Zadra te otoka Lastova i Palagruže. Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941., Italija je okupirala D. te velik njezin dio, u dogovoru s ustaškim režimom NDH, anektirala (1941–43). Nakon kapitulacije Italije dijelove D. okupirali su 1943. Nijemci, koje je 1944. porazila hrv. NOV. Mirovnim ugovorom 1947. Zadar, Lastovo i Palagruža i formalno su vraćeni u Hrvatsku.