teologija

teologija (grč. preko lat.), bogoslovlje, sustavno proučavanje Boga (i božanskoga) i vjerskoga iskustva. Kod Grka i Rimljana označivala znanje o bogovima, o njihovu štovanju i o mitovima. U kršć. predaji prvo se pojavila na Istoku od 4. st., kao »crkvena« ili »mistička«, u oprjeci prema poganskoj teologiji. Na Zapadu je termin t. uveden istom s pojavom srednjovj. spekulacije od 12. st. (P. Abélard). U osnovi je kršć. teologije otkrivenje, ili lik Isusa Krista kao dionika u božanskom, kao pov. lik koji je o takvoj svojoj naravi svjedočio riječju i djelima. Teološko se razmišljanje susreće u Evanđelju po Ivanu te u pismima sv. Ivana i sv. Pavla. Patristika se nastojala izdvojiti od poganskih i žid. vjerovanja, a u kršć. razmišljanja i predaju unijela je više sustavnosti. Srednjovjekovna → skolastika, sa sv. Tomom Akvinskim, pokušala je izmiriti kršć. misao s grč. filoz. spekulacijom ukazujući na mogućnosti njihove koegzistencije u traganju za istinom. U 16. st. pritisak velikoga dijela kršćana za reformom i odbijanje crkv. vlasti da se to pitanje postavi doveli su do → protestantizma, kojemu su gl. teolozi bili M. Luther i J. Calvin. Na takva je gibanja Kat. crkva odgovorila sazivanjem → Tridentskoga koncila, koji je razradio smjernice za → protureformaciju. U 17. i 18. st. kat. teologija nadoknađuje zaostatak u filološkom radu na starim tekstovima (biblijskima, patrističkima, hagiografskima, dokumentarnima i dr.), a istodobno se javljaju značajni pokušaji inovacija kod mističnih teologa (Terezija Avilska, Ivan od Križa) i u okviru → jansenizma. U drugoj pol. 19. st. Lav XIII. ponovno je kao službeni teološki nauk Crkve uspostavio tomističku teologiju (→ neoskolastika), a → modernizam je predstavljao težnje za obnovom. Tijekom 20. st. t. se sve više sučeljavala sa suvremenom polit. misli i znanstvenim disciplinama, os. novijima (antropologija, psihologija i psihoanaliza, prirodne znanosti i dr.). Najznačajniju etapu u kat. teološkom razmišljanju 20. st. predstavlja II. vatikanski koncil (1962–65), koji se najviše bavio pitanjima ekleziologije i ekumenizma. Stajališta suprotna službenima izražavali su pojedini teolozi (B. Häring, H. Küng) ili pak teološke škole koje je na to nukalo traženje izravnijega kontakta s kult. i društv. stvarnošću suvremenoga svijeta, kao što su tzv. teologije razvoja, politike, nade, oslobođenja (J. Alfaro, J. B. Metz, G. Guitierrez, J. Comblin, L. Boff). 1980-ih i 1990-ih sve je izrazitija volja za usporedbom s drugim izrazitim monoteističkim teologijama (islam, židovstvo) te s drugim velikim istočnim religijama (hinduizam, budizam, konfucijanizam).