Španjolska

Španjolska, država na Pirenejskom poluotoku; s Balearima i Kanarskim otočjem 505 988 km², 40 847 371 st. Gl. grad Madrid. Veći gradovi: Barcelona, Valencia, Sevilla, Zaragoza. U središnjem dijelu visoravan Meseta (600–800 m) s planinskim masivima Sierra de Gata, Sierra de Gredos i Sierra de Guadarrama. S od Mesete Kantabrijsko gorje i Pireneji (Pico de Aneto, 3404 m), J Andaluzijsko gorje sa Sierra Nevadom i najvišim vrhom Španjolske Mulhacén (3482 m). Na SI rubu Mesete Ibersko gorje. Klima u sredozemnom primorju mediteranska, na Meseti umjereno kontinentalna, na S i SZ oceanska; JZ dio Španjolske pod utjecajem Atlantskoga oceana. Na sredozemnom primorju i u nižim dijelovima unutrašnjosti 400–500 mm oborina godišnje, a u primorju Biskajskoga zaljeva i na planinama 1000–2000 mm. Rijeke: Duero, Tajo, Guadiana, Guadalquivir, Ebro. U primorju Atlantskoga oceana i u Pirenejima šume; suhi krajevi pod makijom i garigom; na planinama pašnjaci. Pučanstvo: Španjolci (72%), Katalonci (16%), Galjegi (8%), Baski (2,5%). Službeni jezik španjolski. Š. ima 43 sveučilišta. Uzgajaju se žitarice, ind. biljke, povrće, voće, agrumi; po proizvodnji maslinova ulja i vina među vodećima u svijetu. Stočarstvo (ovce, svinje, goveda, mazge, magarci), uzgoj dudova svilca, pčelarstvo. Ribarstvo važna grana privrede. Šume hrasta plutnjaka (svjetski značajna proizvodnja pluta). Iskorištavaju se ležišta ugljena, ruda željeza, pirita, bakra, kositra, olova (među vodećim proizvođačima Europe), žive (među prvima u svijetu), volframa, antimona, zlata, srebra, rude urana, sumpora, potaše. Crna, obojena i elektrometalurgija, kovinska, petrokem. i kem., automobilska, aeronautička ind., proizvodnja oružja; brodogradnja. Tekst., prehr. ind., tvornice gume, papira, stakla, keramike, proizvodnja štavila i preradba kože, duhanskih prerađevina, cementa. Turizam. Glavne luke: Bilbao, Tarragona, Algeciras, La Línea, Barcelona, Gijón, Huelva, Valencia, La Coruña. Gl. zračne luke: Madrid (Barajas), Barcelona, Palma de Mallorca. Prekomorski posjedi: 5 luka na marokanskoj sredozemnoj obali, među kojima Ceuta i Melilla. – pov Hispaniju, naseljenu Iberima i Protobaskima, preplavili su od ← 6. st. Kelti. Na obalnom području nalazile su se od poč. ← 1. tisućljeća feničke, od ← 7. st. grč. kolonije. Nakon poraza Kartažana u II. punskom ratu (← 218. do ← 201) Š. su zaposjeli Rimljani i do 5. st. uglavnom je romanizirali. Romani su asimilirali germ. osvajače Vizigote (416–711), kojima su državu uništili Arapi. Kalifat u Córdobi (716–1035) postao središtem maurske civilizacije, ali se raspao na niz emirata, a to je omogućilo oslobodilačku borbu (rekonkistu) starosjedilaca sa SZ protiv Maura, koja je trajala 1085–1492., a predvodili su je: Asturija (León), Kastilja, Aragon i Portugal. Kastilja i Aragon ujedinili su se 1479 (ženidbom Ferdinanda II. Aragonskoga i Izabele Kastiljske) u Španjolsko Kraljevstvo iz kojega su protjerani Mauri i Židovi (1492). Nakon otkrića Amerike 1492. Š. je ušla u razdoblje kolonijalne ekspanzije i postala vodećom silom u Europi. Na španj. prijestolje došli su 1516. Habsburgovci, od kojih su najznačajniji Karlo I (1516–56), od 1519. ujedno njem. car, i njegov sin Filip II (1556–98). U 16. st. Š. je imala u svojemu posjedu Meksiko, državu Inka, Filipine, Nizozemsku, Portugal. Potkraj vladavine Filipa II. počelo je opadanje njezine moći (oslobodilačka borba u Nizozemskoj, poraz »nepobjedive armade« u borbi protiv Engleske 1588., odcjepljenje Portugala 1640). S Filipom V. došli su na prijestolje Burbonci. Nakon Rata za španj. baštinu (1701–14) Š. je izgubila Gibraltar, posjede u Nizozemskoj, Milano, Napulj i Sardiniju. 1808. Š. je osvojio Napoleon i postavio za kralja svoga brata Josepha (1808–13). Protiv franc. vlasti povedena je gerilska borba i Francuzi su uz brit. pomoć protjerani 1813. Oslobađanje naroda Južne i Srednje Amerike od španj. kolonijalnoga režima dovršeno je 1824. Odlukom Svete alijanse franc. su postrojbe 1823. uspostavile režim Ferdinanda VII., koji je bio srušen u revoluciji (1820–23). Pokušaj karlista da s prijestolja sruše Mariju Izabelu doveo je do građ. rata 1833–40. Borbe između republikanaca i rojalista dovele su do proglašenja republike 1873., no već 1874. Burbonci su se vratili na prijestolje. Nakon ustanka na Kubi 1895. i rata sa SAD 1898. Š. je izgubila Kubu, Portoriko i Filipine; 1899. prodala je Njemačkoj Marijansko i Karolinsko otočje te otočje Palau. Diobom interesnih područja s Francuskom 1904., potvrđenom na konferenciji u Algecirasu 1906., Š. je zavladala S Marokom. U I. svj. ratu Š. je neutralna. 1923–30. uveo je vojno-monarhističku diktaturu general M. Primo de Rivera. Ustanak u Maroku 1921. svladan je tek 1927. Nakon poraza monarhista na općinskim izborima 1931. abdicirao je Alfonso XIII. pa je proglašena republika. Nakon parlamentarnih izbora 1931. na vlasti su predstavnici republikanaca i socijalista; oni provode soc. i polit. reforme (agrarna reforma, odvajanje Crkve od države, pravo glasa za žene, sloboda govora i tiska, autonomija Katalonije), a sve to postupno opet ukidaju desničarske vlade 1932–35. Na izborima 1936. pobijedila je Nar. fronta, a njezina vlada nastavlja reforme. Pobuna voj. hunte generala F. Franca (→ Španjolski građanski rat) uz pomoć Hitlerovih i Mussolinijevih legionara završava rušenjem republikanske vlade i uvođenjem faš. diktature. Kao »nezaraćena strana« Š. je u II. svj. r. podupirala sile Osovine. 1947. opet je proglašena kraljevstvom. 1956. Š. napušta Maroko i Tanger, a 1963. i Gvineju. 1975. umire Franco, na čelo države dolazi kralj Juan Carlos Burbonski, koji zajedno s premijerom A. Suárezom uvodi demokraciju. 1978. referendumom je prihvaćen novi ustav. Katalonija i Baskija dobivaju autonomiju, ali baskijska separatistička organizacija (→ ETA) terorističkim akcijama nastavlja borbu za neovisnost. 1982–96. premijer je bio F. González Márquez, lider Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE). 1982. Š. je postala članica NATO-a, a 1986. pristupa Europskoj ekonomskoj zajednici (od 1992. Europska unija). José Maria Aznar López, vođa konzervativne Narodne stranke, bio je premijer 1996–2004. Nakon izbora 2004. premijer je postao José Luis Rodriguez Zapatero (vođa PSOE od 2000).