Srbija

Srbija, država na JI Europe; 88 361 km², 7 498 000 mil. st. Gl. grad Beograd. Ostali veći gradovi Niš, Kragujevac, Subotica, Zrenjanin, Pančevo, Čačak. Sastoji se od uže Srbije i Vojvodine. Uža Srbija ima 55 968 km², 5,5 mil. st. (Srbi 87,2%). U S i sr. dijelu obuhvaća ravnice uz Dunav, Savu, Drinu i Moravu te pobrđa (Šumadija). Planinsko područje pruža se na JZ (Dinarski planinski sustav; Zlatibor), I (Karpatsko-balkanski sustav; Stara Planina, Suva Planina) i J (Rodopski sustav). Između planinskih sustava nalaze se kotline i polja (Niška kotlina, Kruševačko i Leskovačko polje i dr.). Klima pretežito umjereno kontinentalna. Sveuč. u Beogradu, Kragujevcu i Nišu. Ratarstvo (žitarice, ind. bilje), vinogradarstvo (Negotinska krajina), voćarstvo (os. šljive). Stočarstvo (svinje, ovce, goveda). Ležišta lignita i kamenoga ugljena, ruda bakra, antimona, pirita i magnezita. Obojena metalurgija (bakar), kem., elektronička ind., proizvodnja motornih vozila, poljodjelskih strojeva, želj. vagona, tekst., prehr. ind. Gl. pristanište Beograd. Zračne luke Beograd i Niš. – pov Područje današnje S. naseljeno je od neolitika; od 1000. nastanjuju ga ilirska (Dardanci i Autarijati) i tračka (Mezi i Tribali) plemena među koja se u 4. st. doseljavaju Kelti; krajem 1. st. Rimljani su pokorili Dardance i Meze i od njihovih zemalja osnovali provinciju Meziju koja je 395. pripala Istočnom Rimskom Carstvu; za seobe naroda od 4. do 6. st. prodiru različita barbarska plemena (Vizigoti, Ostrogoti, Huni); od vremena cara Justina (518–527) do 615. Slaveni naseljavaju istočni dio Balkanskoga poluotoka. Prema Konstantinu Porfirogenetu, Srbi su se na područje Biz. Carstva doselili u doba cara Heraklija (610–641), ali prostor koji su prvotno naselili nije moguće pouzdanije odrediti. Tijekom 9. st. srp. knezovi uspješno odolijevaju nastojanjima biz. i bug. vladara da podvrgnu njihovu zemlju; 924. bug. car Simeon nakratko je pokorio državu srp. kneza Zaharije. Nakon Simeonove smrti srpsku je državu obnovio knez Časlav (927/28 – o. 950) proširivši je teritorijalno na područje oko Tuzle (prvotne Bosne) i Travuniju. Njegovi nasljednici prvo su izgubili Bosnu; 971. priznali su bizantsku, 997. makedonsku (car Samuilo) te 1018. ponovno biz. vlast, a u drugoj pol. 11. st. vlast dukljanskih vladara. Dinastički sukobi i biz. nastojanja da pokore Rašku osnovna su obilježja razvoja srp. države u 12. st. do dolaska na vlast Stefana Nemanje 1170–96., koji je oslobodio državu biz. utjecaja i teritorijalno je proširio područjima Kosova, Laba, Hvosna (Metohije) i Pilota (Albanija) te krajem između Zapadne i Velike Morave, Zetom i njezinim gradovima. Njegov sin i nasljednik Stefan Nemanjić dobio je 1217. od pape Honorija III. kraljevsku krunu, a mlađi Rastko (Sava) stekao je samostalnost Srp. crkve 1219. Gospodarski razvoj i teritorijalno širenje Raške započelo je za kralja Milutina (1282–1321), a vrhunac je doživjela za Stefana Dušana (1331–55), koji se na saboru u Skoplju 1346. proglasio carem Srba i Grka, Srp. crkvu uzdigao na stupanj patrijaršije, 1349. i 1354. obznanio svoje zakonodavstvo i teritorijalno povećao državu. Nakon njegove smrti ona naglo slabi, velikaši se osamostaljuju, a Turci sve ozbiljnije prijete i nanose poraze na Marici 1371. i Kosovu polju 1389. te do 1459. osvajaju posljednje ostatke srednjovj. srp. države, poznate kao Despotovina. 1465. kralj Matijaš Korvin obnovio je u južnoj Ugarskoj despotsku titulu, koju su do 1502. držali unuci despota Đurđa Brankovića, zatim do 1535. hrv. velikaši Berislavići i srp. prebjeg Pavle Bakić do 1537. Tur. osvajanja na Balkanskom poluotoku izazvala su veliko pomicanje srp. stanovništva, bilo da je ono bježalo pred osvajačem i prelazilo u susjedne hrv. krajeve pod krunom sv. Stjepana, ili su ga pak tur. vlasti dogovorno naseljavale na opustjela zemljišta. Nakon tur. osvajanja područje srp. države administrativno je pripadalo u nekoliko sandžaka, ali se ta pripadnost mijenjala. 1557. zagovaranjem Mehmed-paše Sokolovića Turci su obnovili Pećku patrijaršiju koja je imala jurisdikciju nad čitavim područjem gdje žive Srbi i povezivala ih u jednu vjersku zajednicu. Slabljenjem Turskoga Carstva i jačanjem tur. pritiska jačao je otpor turskoj vlasti, a to osobito dolazi do izražaja nakon 1683. Od tada Srbi sve češće dižu ustanke i sudjeluju u austr.-tur. ratovima. Jedna je od posljedica pristajanja uz Austriju velika seoba Srba u Ugarsku 1690. pod patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem. Nakon Karlovačkoga mira 1699. velik dio srp. naroda našao se pod vlašću Austrije, gdje se tijekom 18. st. borio za očuvanje svoga povlaštenoga položaja. Deklaracijom iz 1779. revidirane su sve srp. povlastice, a autonomni status koji su do tada uživali sveden je na crkveno-školsku autonomiju. Srbi koji su živjeli pod tur. vlašću i dalje su dizali ustanke i masovno se iseljavali (Arsenije IV. Jovanović Šakabenta); 1766. ukinuta je Pećka patrijaršija, a tek mirom u Svištovu 1791. stanje se u Beogradskom pašaluku popravilo. Pošto je Porta 1799. dopustila povratak janjičara u Beogradski pašaluk, to je 1804. dovelo do Prvoga srpskog ustanka, koji je nakon početnih uspjeha 1813. ugušen. U Drugom srpskom ustanku 1815. S. je stekla ograničenu autonomiju, ali je i dalje ostala tur. pokrajinom; do 1830. stekla je širu samoupravu, a to je hatišerifom te iste godine priznala i Porta. Miloš Obrenović osigurao je sebi položaj nasljednoga kneza i ponašao se kao apsolutni vladar; njegovu samovolju ograničio je tzv. Turski ustav iz 1838. God. 1842. došlo je do promjene kneževske dinastije; 1844. u Načertaniju (nacrtu) ministra unutarnjih poslova Ilije Garašanina izražene su velikosrp. težnje srp. građanstva za ujedinjenjem srp. naroda na račun drugih južnoslav. naroda; 1867. protjerani su Turci iz gradova, a 1869. donesen je ustav po kojem je S. postala nasljednom ustavnom monarhijom s narodnim predstavništvom. Odlukom Berlinskoga kongresa 1878. stekla je potpunu neovisnost, 1882. postala je kraljevinom, a 1888. ustavnom monarhijom. Nakon prevrata 1903. u S. je obnovljen građansko-demokr. režim i parlamentarni polit. sustav te napuštena proaustrijska politika. 1912–13. S. je vodila dva balkanska rata i dobila vardarsku Makedoniju, dijelove Kosova, Novopazarski Sandžak i dr. U I. svj. ratu bila je saveznica sila Antante; imala je početne uspjehe (u bitkama na Ceru i Kolubari), no poražena je 1915. Oslobođena je uz pomoć saveznika (→ solunska fronta) te 1918. pristupa → Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (u njoj je sačinjavala oko 36% teritorija i oko 34% pučanstva). S raspadom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. najveći dio Srbije dolazi pod njem. okupacijsku upravu; pojedina područja okupiraju Bugarska i Madžarska, a dio priključuje Italija svojem protektoratu Albaniji. U kolovozu 1941. predsjednik kvislinške vlade postao je general M. Nedić. Antifašističku borbu vodile su komun. partizanske snage, dok je nacionalistički četnički pokret surađivao s okupatorom (→ četnici). Nakon II. svj. rata S. postaje republika u sastavu jugoslavenske federacije; gubitak tzv. Južne Srbije (vardarska Makedonija) nadoknađen je stjecanjem Bačke, Banata i I Srijema (od 1945. AP → Vojvodina). U komun. razdoblju održan je jednostranački režim (SK Srbije, kao sastavnica SK Jugoslavije); pokušaji ograničene liberalizacije poč. 1970-ih bili su neuspješni (pod optužbom za liberalizam s položaja su smijenjeni Marko Nikezić, Latinka Perović i dr.). Uspon S. Miloševića na vlast u Srbiji sredinom 1980-ih, pridonosi raspadu → Jugoslavije (1990–91) i poticanju agresivnoga velikosrpstva (u Hrvatskoj, BiH, na → Kosovu). Od 1992. Srbija s Crnom Gorom sačinjava SR Jugoslaviju, u kojoj vodeći utjecaj zadržava S. Milošević (srbijanski predsjednik 1990–97). S njegovim polit. padom (2000) premijer Srbije postaje Z. Đinđić; Miloševića izručuje Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (2001) i pokušava Srbiju polit. stabilizirati (ubijen je u atentatu 2003). U ožujku 2002. srbijansko i crnogorsko vodstvo dogovaraju preuređenje SR Jugoslavije u novu državnu zajednicu, nazvanu → Srbija i Crna Gora, iz koje se 2006. izdvaja Crna Gora, a 2008. Kosovo. Od 2004. srbijanski predsjednik je B. Tadić.