balkanski jezici

balkanski jezici, jezici naroda koji su živjeli ili žive na Balkanu. Po nekim lingvistima, predindoeur. Balkan bio je dio velikoga jedinstvenog europsko-maloaz. jezičnog prostora. Stari indoeur. jezici (trački, dački, ilir. jezični sklop, ant. makedonski) ostavili su, za razliku od grčkoga, vrlo oskudne tragove i spomenike. Osim turskog, glavni su noviji b. j. indoeuropski: makedonski, bugarski, srpski, hrvatski, slovenski; rumunjski; albanski; grčki; jezici manjih nekompaktnih skupina različita su podrijetla (čerkeški, židovskošpanjolski i dr.). U b. j. ističe se nekoliko slojeva utjecaja: balkanski latinski i romanski, bizantski grčki, turski i slavenski (uključujući i crkvenoslavenski); stoga su u njima rašireni romanizmi, grecizmi, turcizmi i slavizmi. Iako su genetski različita podrijetla, b. j. pokazuju visok stupanj podudarnosti u ustrojstvu gramatike (os. oni koji su se dugotrajno zajedno razvijali pod kulturnim biz. i tur. utjecajem: albanski, rumunjski, bugarski, makedonski, južnosrp. dijalekti, grčki) i tvore tzv. balkanski jezični savez. Glavne su njegove značajke: 1. zamjena infinitiva zavisnom rečenicom (konstrukcija »da s prezentom«); 2. tvorba futura pomoćnim glagolom koji znači »htjeti«; 3. anticipacija ili pak ponavljanje (direktnog i indirektnog) objekta s pomoću nenaglašenog oblika lične zamjenice (u akuzativu ili u dativu); 4. postponirani član u većini jezika; mnogobrojne su podudarnosti u frazeologiji i u semantici riječi.