organska kemija

organska kemija, grana kemije koja eksperimentalno i teorijski proučava spojeve ugljika (osim samoga ugljika, ugljikova monoksida, ugljikova dioksida te metalnih cijanida; njih proučava anorganska kemija), mehanizme njihova nastajanja, sastav, građu, svojstva, nalazišta, uporabu, nomenklaturu i terminologiju organskih spojeva te organsku analitiku. O. k. počela se naglo razvijati od 1828. kada je F. Wöhler laboratorijski sintetizirao ureu, prvi umjetno dobiveni org. spoj. Objašnjenju građe org. spojeva najviše su pridonijeli sredinom 19. st. J. J. Berzelius, J. Liebig, J. B. A. Dumas, Ch. A. Würtz i F. A. Kekulé te J. H. van’t Hoff i A. Le Bel 1874., postavkom da su u većini org. spojeva veze ugljika usmjerene u vrhove pravilnoga tetraedra. Moderna se o. k. uz pomoć metoda fizikalne kemije bavi razjašnjavanjem mehanizama kem. reakcija te kemizma bioloških procesa i upoznavanjem strukture org. molekula (→ organski spojevi).