PROJEKTABECEDARIJTRAŽILICAKONTAKT

Napoleon I. Bonaparte (1769–1821), franc. vojskovođa i car, rodom iz Ajaccia (Korzika). Časnik u franc. vojsci, pristao uz revoluciju 1789; istaknuo se pri opsadi Toulona 1793; ugušio rojalističku pobunu u Parizu 1795. Posve porazio Austrijance u Italiji 1796–97. Osvaja Egipat 1798; vraća se 1799. u Pariz i izvodi drž. udar 18. brumairea (9. 11), postaje prvim konzulom te 1802. doživotnim konzulom, a 1804. carem. Kao apsolutni vladar, proveo dalekosežne polit.-adm. reforme, centralizirao financije i kodificirao zakone (Code civil). Kao vojskovođa, N. je izvojevao mnoge pobjede protiv niza koalicija eur. monarha (Marengo, 1800; Austerlitz, 1805; Jena, 1806; Wagram, 1807. i dr.), 1807. osvojio Portugal te 1808. Španjolsku. Objavivši Kontinentalnu blokadu (1806) pokušao je, bez uspjeha, slomiti Britaniju. U razdoblju 1809–12. N. je, izravno i posredno, preko marionetskih kraljeva, dominirao Europom. 1812. napao je Rusiju, osvojio Moskvu, ali primoran na povlačenje izgubio je gotovo cijelu vojsku. Poražen 1813. u »bitci naroda« kraj Leipziga, N. je nakon pada Pariza (1814) abdicirao i otišao u progonstvo na otok Elbu. Iskrcavši se (1815) u Francuskoj, oduševljeno je dočekan od naroda, ogorčena burbonskom reakcijom, te ponovno zavladao zemljom u razdoblju od »sto dana«; konačno su ga porazili udruženi Britanci i Prusi kraj Waterlooa (18. 6. 1815), a zatim je do kraja života interniran na otoku Sv. Heleni. Važnost Napoleonove ere za cijelu Europu bila je velika zbog širenja ideje građ. ravnopravnosti uvođenja nove moderne uprave.