Mongoli

Mongoli (mongolski mongol: hrabri), u užem smislu riječi, naziv za mongolske narode altajske jezične skupine u sr. Aziji; o. 8,5 mil. pripadnika. Žive u Kini (6,0 mil.), Mongoliji (2,3 mil.), Rusiji (0,6 mil.), te Afganistanu (50 000). U M. se ubrajaju Halha (Khalkha) Mongoli, Burjati, Kalmici, Torguti. Tradicionalno nomadski stočari koji žive u jurtama. Ispovijedaju tibetanski lamaizam. – pov M. se javljaju poč. 13. st., kada je Džingis-kan pod svojom vlašću ujedinio narode sr. i I Azije, među kojima su najistaknutiji Mongoli i Tatari. Njegov unuk Batu-kan porazio je Bugare na Volgi (1237), pokorio Rusiju (1240) i potukao njem.-polj. vitezove (1241). Vojskovođa Kadan potukao je na Tisi vojsku hrv.-ug. kralja Bele IV. i gonio je sve do jadranske obale, ali se zatim, saznavši za smrt velikoga kana Ogotaja, vratio u Rusiju. M. su također pokorili Bagdadski Kalifat (1258) i Kinu (1271). Potkraj 13. st. raspalo se prvo Mongolsko Carstvo na državu velikoga kana u Kini (dinastija Yüan, 1271–1368), Čagatajev Kanat u Turkestanu, Ilkanovu Državu u Perziji i Zlatnu Hordu u J Rusiji. I drugo Mongolsko Carstvo sa sjedištem u Turkestanu pod Timur Lenkom (1369–1405), koje je obuhvaćalo područje Inda, Perzije, Horezma, Male Azije i Sirije, raspalo se u prvoj pol. 15. st. Timur Lenkov potomak Baber, sa sjedištem u Kabulu, šireći svoju vlast prema JI, utemeljio je 1525. Državu Velikoga Mogula s gl. gradom Delhijem.