Makedonija

Makedonija, država na JI Europe; 25 713 km², 2 038 059 st. Gl. grad Skoplje (mak. Skopje). Ostali veći gradovi: Bitolj (mak. Bitola), Prilep, Kumanovo. Glavninu Makedonije čine Rodopi – starije planine s prostranim kotlinama (Skopska, Pelagonija) koje rijeka Vardar razdvaja na I (Osogovska planina, Ogražden) i Z dio (Jakupica, Babuna, Baba). Na Z su više i mlađe planine Šarsko-pindskoga sustava (Šar-planina; Korab, Golemi Korab 2753 m). Klima je submediteranska u Povardarju, umjereno kontinentalna u visokim kotlinama, subalpska u višim planinama. Najduža rijeka Vardar; jezera: Ohridsko, Prespansko, Dojransko. Šume obuhvaćaju 20% površine. Stanovnici su Makedonci (66,5%), Albanci (22,9%), Turci (4,0%) i dr. Uzgajaju se žitarice (riža, ječam), pamuk, mak, duhan, povrće (rajčica, paprika), vinova loza, voće. Stočarstvo: ovčarstvo, govedarstvo. Ležišta ruda željeza, kroma, mangana, bakra, antimona, olovno-cinkove rude, lignita. Crna metalurgija, tekst., kem., prehr., duhanska ind. Gl. zračna luka Skoplje. – pov Od ← 2. tisućljeća naseljena ilirsko-tračkim plemenima, a najstarije poznato stanovništvo bili su Peonci. Oko ← 700. naselili je Makedonci iz Epira, srodni Grcima, i za kralja Perdike I (prva pol. ← 7. st.) osnovali svoju državu. Kralj Amintas III (← 393. do ← 369) ujedinio je sve pokrajine. Filip II (← 359. do ← 336) pobjedom kraj Heroneje ← 338. pokorio je Grčku, a njegov sin Aleksandar III. Veliki (← 336. do ← 325) uništio je golemu državu Perzijanaca i stvorio dotad najveće carstvo. Nakon njegove smrti razdijeljeno carstvo slabi, a to koriste pokoreni narodi. Pobjedom kraj Pidne ← 168. M. je potpala pod rimsku vlast i ← 146. pretvorena u rim. provinciju. Nakon podjele Rimskoga Carstva 395. pripala je I dijelu i uskoro ušla u sastav rimske dijeceze Mezije. Krajem 5. st. bila je izložena prodorima i pustošenju Gota. Slav. plemena (Draguviti, Velegeziti, Brsjaci, Sagudati, Rinhini i Strumljani) naseljavaju područje Makedonije od druge pol. 6. st. do 620-ih. Vode duge ratove protiv Bizanta i priznaju vlast biz. careva. Za cara Simeona (893–927) čitava je M. bila pod vlašću Bugara. Nakon 885. Metodijevi su učenici učvrstili kršćanstvo, a sred. 10. st. postala je M. središtem bogumilskoga pokreta. Samostalnost je stekla za cara Samuila (976–1014), kada su u sastav njegove države ušli svi mak. krajevi, te Bugarska, Epir, Tesalija, Albanija, Raška, Duklja, Zahumlje, Bosna i Srijem. Nakon Samuilove smrti M. priznaje vrhovnu vlast Bizanta, 1230. Bugarske, 1259. Nicejskoga Carstva, i srp. vladara. Za cara Uroša II (1355–77) u Makedoniji su se osamostalili feudalci Vukašin i Uglješa Mrnjavčević i braća Dejanovići, a nakon poraza Mrnjavčevića na Marici 1371. Turci su zauzeli čitavu Makedoniju. Domaće se stanovništvo iseljava, a u gradove se naseljavaju Turci; u zemlji se zavodi timarski sustav, privreda se postupno stabilizira, razvijaju se gradovi, obrt i trgovina. Nasilja i zloupotrebe predstavnika tur. vlasti potiču otpor mak. naroda (Marijovska buna 1564., Karpošev ustanak (1689). 18. st. protječe u znaku raspadanja timarskoga sustava, pojave nac. buržoazije i prvih međunac. borbi. Prva pol. 19. st. razdoblje je kult. preporoda i nac. buđenja mak. naroda. U drugoj pol. 19. st. bore se Makedonci zajedno s Bugarima protiv grčke Carigradske patrijaršije i traže obnovu Ohridske arhiepiskopije, a kada im je taj zahtjev, nakon formiranja Bugarske egzarhije, bio odbijen, dio Makedonaca traži odvajanje od Egzarhije i uvođenje mak. jezika u škole (makedonisti). Sanstefanskim mirovnim ugovorom iz 1878. M. je bila prepuštena Bugarskoj, a odlukom Berlinskoga kongresa (1878) pripala je Turskoj. U Solunu je 1893. osnovana Vnatrešna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMRO) koja se zalagala za autonomiju Makedonije u okviru Turske, dok Vrhovni makedonski komitet, osnovan u Sofiji 1895, vodi probugarsku politiku. Eksponenti srp. politike bili su pristaše društva Vardar. 1903. u Makedoniji je došlo do Ilindenskoga ustanka u kojem je oslobođeno Kruševo i proglašena Kruševska republika, ali su ga Turci brzo ugušili. U balkanskim ratovima 1912–13. M. je bila razdijeljena između Srbije (Vardarska), Bugarske (Pirinska) i Grčke (Egejska). Bugarska je tijekom I. svj. rata okupirala Vardarsku Makedoniju (1915–16) i dio Egejske Makedonije (1916–18), ali je nakon rata ta područja morala vratiti. Potkraj I. svj. rata bilo je pokušaja uspostave teritorijalnoga integriteta ukupnoga mak. nac. teritorija i rješenja mak. nac. pitanja, ali je pariška mirovna konferencija sankcionirala rezultate balkanskih ratova o podjeli Makedonije. Proces denacionaliziranja Makedonaca nastavljen je i nakon I. svj. rata. Grčka je 1919–24. iz Egejske Makedonije iselila u Tursku više od 50 000 Makedonaca, a u Bugarsku više od 30 000, a na njihova mjesta naselila Grke. Vlada Kraljevine SHS naseljavala je srp. koloniste na području Vardarske Makedonije. Vidovdanskim ustavom iz 1921. Makedoncima je priznat karakter »plemena«, a nakon uvođenja diktature 1929. područje Vardarske Makedonije uklopljeno je u Vardarsku banovinu. 1930-ih u Makedoniji se organizira polit. život na pozicijama velikosrp. unitarizma; 1933. formiran je Oblasni komitet KP Jugoslavije za Makedoniju, a u Zagrebu je 1936. osnovan Makedonski narodni pokret (MANAPO). Nakon sloma vojske Kraljevine Jugoslavije, teritorij Vardarske Makedonije podijeljen je između Bugarske i Italije, dok su područje Egejske Makedonije okupirali Bugari, Nijemci i Talijani. Pokret otpora u Makedoniji počeo je u listopadu 1941., a nakon vojnih uspjeha održano je 2. 8. 1944. u manastiru Prohor Pčinjski prvo zasjedanje Antifašističkoga sobranja narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM). U drugoj pol. 1944. oslobođen je vardarski dio Makedonije. Nakon II. svj. rata mak. narod ponovno je ostao podijeljen; najveći dio mak. nac. teritorija pripao je jugosl. državi. Nakon propasti komunizma i raspada Jugoslavije, M. je započela stjecati neovisnost: poč. rujna 1991. proveden je referendum za samostalnu i suverenu Makedoniju, koji su bojkotirali pripadnici alb. dijela stanovništva. 1992. počeo je proces njezina međunar. priznanja (koje su joj osporavali susjedi, napose Grčka koja je tražila promjenu imena i zastave); poč. travnja 1993. M. je primljena u UN pod privremenim imenom: Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. 1991–99. predsjednik je bio Kiro Gligorov (1995. teško ozlijeđen u atentatu); 1992–98. i 2002–04. premijer je bio Branko Crvenkovski (lider Socijaldemokratskoga saveza Makedonije). 1990-ih albanska zajednica težila je polit. autonomiji (uglavnom u Z Makedoniji, na većinskom alb. području), a povremeni su bili i sukobi s radikalnim albanskim skupinama. Stabilnost u pograničju prema Albaniji i Kosovu nadziru međunar. snage pod mandatom UN-a (prisutne su od kraja 1992). 1998–2002. premijer je bio Ljubčo Georgievski, vođa Demokratske stranke makedonskoga nacionalnog jedinstva. Potkraj 1999. za predsjednika je izabran Boris Trajkovski (poginuo u zrakoplovnoj nesreći 2004). Tijekom 2001. sukobi su s alb. gerilom; riješeni su uz posredovanje SAD-a i zapadnih zemalja potpisivanjem Ohridskoga sporazuma (13. 8. 2001), kojim su predviđena veća prava alb. zajednici. Nakon izbora 2002. vodeća albanska stranka postala je Demokratska unija za integraciju, koju predvodi Ali Ahmeti. Od 2004. predsjednik je B. Crvenkovski.