Libanon

traži dalje ...

Libanon, država u Z Aziji na obali Sredozemnoga mora; 10 400 km², 3 678 000 mil. st., najnaseljenija zemlja Bliskoga istoka. Gl. i najveći grad Beirut (Bayrut). Paralelno s primorskom ravnicom pruža se planinsko područje (Libanon 3083 m i Antilibanon 2630 m) i plodna dolina Bekaa (na o. 900 m vis.) kojom protječu najveće rijeke Litani i Oront. Klima sredozemna. Prevladava mediteranska vegetacija. Šume (8% površine) bukve, hrasta i alepskoga bora; libanonski cedar očuvan samo mjestimično. Stanovništvo: Arapi (84,5%), Armenci (6,8%), Kurdi, Turci i dr. Službeni jezik arapski, a govori se francuski i engleski. Sveuč. u Beirutu. Zemljoradnja se ističe proizvodnjom voća (agrumi, jabuke, grožđe, banane), maslina i povrća (rajčice). Uspijevaju: pšenica, kukuruz, krumpir, šećerna repa, duhan. Stočarstvo (koze, ovce, goveda). Iskorištavaju se manja rudna ležišta (željezo, mangan, uran, fosfati). Ind. tekstila (pamučne tkanine), prehr. proizvoda, cementa, cigareta. Rafinerije nafte u Tripoliju (naftovod iz Iraka) i Sidonu (Sayda; naftovod iz Saudijske Arabije i Bahraina). U privredi veliku važnost imaju trgovina, bankarstvo i turizam. Najveće luke Beirut i Tripoli. Međunar. zračna luka Khaldē kraj Beiruta. – pov Nakon egip. dominacije poč. ← 2. tisućljeća u L. nastaju fenički gradovi-države, koje osvajaju Asirci, Babilonci, Perzijanci, Grci, Rimljani i Bizant, a u 7. st. Arapi. Od 11–13. st. u vlasti križara, od 16. st. Turaka (1862. samostalna pokrajina). Poč. 20. st. u Libanonu je jak arap. nac. pokret za oslobođenje od Turaka. 1920. L. postaje franc. mandatno područje (1922. »Veliki L.«, 1926. neovisna republika). 1941. brit. trupe i De Gaulleovi odredi osvojili su L. i proglasili ga (sa Sirijom) neovisnim, franc. su se trupe povukle 1946. Stabilnost vlasti ovisila je o ustavnom kompromisu po kojem je kršćanin bio predsj. republike, sunit premijer, a šijit predsj. parlamenta; narušavanje ravnoteže interesa etničko-vjerskih skupina te prisutnost mnogobrojnih palestinskih izbjeglica rezultirali su građ. ratom, koji je otpočeo 1974. Voj. upletanje sirijskih (od 1976) i izr. snaga (1978., 1982–85., okupacija J zemlje, radi likvidiranja baza Palestinske oslobodilačke organizacije) dodatno je zaoštrilo sukob, a osobito od 1987. zbog sve žešćih sukoba između kršćanskih, palestinskih, druzkih, sunitskih, šijitskih prosirijskih i šijitskih proiranskih skupina; u obračunima i atentatima poginuli su predsj. B. Gemayel (1982) i R. Muanad (1989) te premijer R. Karame (1987). 1989–90. pregovorima je okončan građ. rat (procjenjuje se da je od 1975. bilo oko 150 000 poginulih, 300 000 ranjenih i oko 900 000 izbjeglih). Elias Hrawi bio je predsj. 1989–98. Sa Sirijom je 1991. potpisan sporazum o sigurnosti (1990-ih i poč. 2000-ih više desetina tisuća sirijskih vojnika prisutno je u Libanonu). Izraelska se vojska 2000. povukla iz J Libanona. Od 1998. predsjednik je Émile Lahoud. U siječnju 2005. nestabilnost je izazvalo ubojstvo bivšega premijera Rafika al-Haririja (na položaju 1992–98. i 2000–04); uslijedili su protusirijski prosvjedi i povlačenje sirijske vojske (u travnju 2005).

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Libanon. Hrvatski obiteljski leksikon (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hol.lzmk.hr/clanak/22451>.