Kozaci

Kozaci (kozaci) (turkijski kazakh: slobodan čovjek), u Rusiji i Ukrajini, pripadnici organizacija voj. karaktera, različitih po vremenu i načinu postanka; glavne su njihove skupine donski K. (koji su govorili ruski, a vrhovnu vlast Moskve priznali su za Ivana Groznoga) i dnjeparski ili zaporoški K. (koji su govorili ukrajinski; do 1648. priznavali vrhovnu poljsku vlast). Pojavili su se u 15. st. u stepama J Rusije i Ukrajine u doba raspadanja Zlatne Horde, a bili su odbjegli seljaci iz turkijske srednje Azije i Moskovske Države koji su željeli izbjeći vojničke i porezne obveze; u 16. st. formiraju se zajednice ruskih Kozaka na Donu i ukrajinskih na Dnjepru (Zaporožje). Živjeli su slobodno, nomadski i polunomadski, u vojnički organiziranim i gotovo autonomnim zajednicama, na čelu s vođom hetmanom (atamanom); bili su izvrsni konjanici. Teritorij koji su nastanili nalazio se između Tatara, Poljske i Rusije. Kada su dovoljno ojačali, počeli su samostalno ratovati protiv Turaka i upletati se u prilike u Ukrajini, Poljskoj i Rusiji. Donski K. zauzeli su 1637. Azov, a zaporoški hetman Bogdan Hmeljnicki poveo je 1648–54. ustanak za oslobođenje Ukrajine od Poljske i poč. 1654. pristupio Rusiji. Tijekom 17. i 18. st. K. sudjeluju u seljačkim ustancima Bolotnjikova, Razina, Bularina i Pugačova i pridonose širenju rus. države na područje Sibira (Jermak). U prvoj pol. 18. st. K. su se našli na udaru reformi Petra I. Velikoga koji je 1723. proglasio službu hetmana ukaznom, a Katarina II. ju je ukinula. Osim zaporoških i donskih Kozaka postojale su i druge njihove skupine od kojih se osobito ističu povolški, orenburški, kavkaski, crnomorski i sibirski K. Oko 300 000 Kozaka sudjelovalo je u I. svj. ratu, a nakon 1917. podijelili su se na pristaše bjelogardijaca i boljševika.