klasicizam

klasicizam (lat.), umj. stil nastao u tal. arhitekturi 16. st. oživljavanjem tradicionalnih oblika klas. grč.-rim. graditeljstva; sredinom 18. st. proširio se i na ostale umjetnosti kao reakcija na barok i rokoko i postao glavnim umj. izrazom sve do pojave romantizma. Gl. obilježja: sklad, jasnoća, staloženost, prevlast razuma nad osjećajem. Gl. predstavnici: lik u Italiji, A. Palladio, A. Canova; u Francuskoj, F. Mansart, C. Perrault, Ch. Lebrun, J. Mansart, J. G. Soufflot, J. A. Houdon, J. L. David, J. A. D. Ingres; u Njemačkoj, A. R. Mengs, J. G. Schadow, Ch. D. Rauch, K. F. Schinkel, L. Klenze; u Engleskoj, I. Jones, Ch. Wren, R. Adam; u Danskoj, B. Thorvaldsen; u Nizozemskoj, J. Van Kampen; u Hrvatskoj, C. Reggio, B. Felbinger, V. Karas; knjiž u Francuskoj, P. Corneille, Molière, N. Boileau, J. Racine; u Njemačkoj, G. E. Lessing, J. Ch. Gottsched, F. G. Klopstock, J. W. Goethe, F. Schiller; u Engleskoj, J. Dryden, A. Pope, S. Johnson; glazb najviši domet klasicističkoga estetskoga ideala postigli su majstori bečke klasike (→ neoklasicizam). Općenito, naziv za smjerove u umjetnosti za koje je karakterističan jasan i strog izraz, a da ipak ne dosežu izražajnu snagu, životnu puninu i dubinu doživljaja prave klasike.