Kina

Kina, država u sr. i I Aziji, uz Žuto i Istočnokinesko more na I i Južnokinesko more na JI; 9 572 900 km²; 1 242 612 226 st. (treća po površini; prva po broju stanovnika u svijetu). Gl. grad Peking (Beijing), najveći Shanghai; veliki gradovi Tientsin (Tianjin), Shenyang, Wuhan, Kuangchou (Canton), Harbin. Sastoji se od sinijske mase na I, paleozojskih planina na SZ i mlađega nabranoga gorja na JZ. Sinijskoj masi pripadaju pobrđa J Kine, Shantung i I Mandžurija. Masivi SZ Kine Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i dio Mongolskoga Altaja okružuju zavalu Džungariju, a Tien Shan i Kunlun Tarimsku zavalu. J i I dio Kine zauzimaju velike naplavne nizine rijeka Yangtze, Huang i dr. Područje između sr. Azije i Žutoga mora pokriva prapor. Od ukupne površine Kine 51% je planinski, 49% nizinski kraj. S i SZ područja imaju izrazito kontinentalnu klimu. Na visokim planinama zime duge i hladne, ljeta kratka i svježa. Zatvorene zavale (Tarimska, Džungarija i dr.) imaju vruća ljeta i vrlo hladne zime. Godišnja količina padalina u zatvorenim zavalama manja od 100 mm, u sr. dijelu J Kine oko 1000 mm, na primorju zaljeva Tonkin i na većim visinama o. 2000 mm, u J dijelovima Tibeta iznad 3000 mm. Gl. rijeke Yangtze, Huang, Si (Xi), Songhva, Amur. Duljina plovnih rijeka i kanala o. 110 000 km, kanala za natapanje o. 320 000 km. Jezera: Poyang, Dongting, Siling, Qinghai, Tai. J dio Kine pod vlažnim zimzelenim suptropskim šumama, sr. pod listopadnima, S pod crnogoričnima. U S i SZ endemične vrste četinjača. Suhe su zavale pretežito polupustinje i pustinjske stepe s rijetkom travom i grmljem. Nizine oko donjega toka Huanga i Yangtzea poljoprivr. su jezgra Kine (riža, pšenica, ind. bilje). Od ukupnoga broja stanovnika 92% Kinezi, ostalo etničke manjine. Najgušće su naseljene nizine rijeka, a najrjeđe SZ dio Tibeta. Oko 67% seosko, ostalo gradsko stanovništvo. K. ima o. 700 sveuč., akademiju znanosti, znanstvene i dr. institute. Gl. su kulture za prehranu stanovništva riža (na J) i pšenica (na S). Uspijeva kukuruz, ječam, kaoliang (vrsta sirka), soja. Uzgajaju se uljarice (sezam, kikiriki, uljana repica, suncokret), mahunarke (grah, grašak), ind. biljke (šećerna trska i repa, duhan, pamuk, ramija, juta, konoplja, lan), čaj, voće. Stočarstvo (svinje, goveda, bivoli, ovce, jakovi, perad), svilarstvo, ribarstvo (važno za prehranu stanovništva). Šumarstvo (tung, tikovina, bambus). Ležišta ugljena i lignita, nafte, zemnoga plina, ruda željeza, boksita, mangana, vanadija, volframa, kositra, olova, magnezita, antimona, žive, azbesta, urana, sumpora. Vodeće mjesto u industriji zauzima tekst. ind. (moderne predionice i tkaonice pamuka, svile, vune; proizvodnja vunenih sagova), crno, obojeno i elektrokovinarstvo, metalna ind., brodogradnja, prehr., drvna ind., tvornice papira, sapuna, cementa, kem. i petrokem. industrija; ind. stakla, porculana, lakova, boja, suncobrana, lepeza; proizvodnja kožne galanterije. Gl. trgovačke i ribarske luke: Shanghai, Tientsin, Dalian (Lüda), Wuhan, Kuangchou. Gl. zračne luke: Peking, Shanghai. – pov Tragovi pračovjeka iz paleolitika (Sinanthropus pekinensis). U ← 3. tisućljeću razvijene su na S i na J uz more neolitičke kulture. U ← 2. tisućljeću, u brončano doba već se javljaju prve dinastije Hsia i Shang. Dinastija Shang vladala je istočnokin. nizinom, kada je K. bila država s visokom materijalnom kulturom i razvijenim pismom. Nakon nje, S od rijeke Yangtze, vladala je dinastija Chou (← 11. st. do ← 221; ekon. i kult. napredak; Lao-tse, Konfucije). Zbog feud. borbi K. se raspala na više država, koje je ujedinila dinastija Chin (← 221. do ← 206) u prvo kin. carstvo (izgradnja Kineskoga zida). Za starije dinastije Han (← 206. do 9), K. doživljuje jak kult. uspon i širi se od Koreje do Turkestana te od J Mandžurije do Anana, a za mlađe dinastije Han (25–220) u K. prodire budizam. Nakon više stoljeća unutrašnjih borbi, Kinu ujedinjuje dinastija Tan (618–907). Kult. procvat, tada započet, dosegnuo je vrhunac za slijedeće dinastije Sung (960–1279); ona je vladala samo u J Kini, dok je S morala prepustiti Kitanima, Džurdžima te Mongolima koji su zauzeli cijelu Kinu i njome zavladali (dinastija Yüan 1271–1368). Protiv Mongola dignut je ustanak; nakon njihova protjerivanja, zavladala je dinastija Ming (1368–1644), za koje su u Kinu počeli dolaziti eur. trgovci, kolonisti i misionari. Tada je u Koreji došlo do prvoga velikoga sukoba Kine i Japana (1592–98). Dinastiju Ming srušili su 1644. Mandžurci, čija je dinastija Ching ili Tsing vladala do 1912. Vladar K’ang-Hsi (1662–1722) pokorio je Tajvan (1683), dovršio osvajanje Kine i s Rusijom sklopio pogranični ugovor u Nerčinsku (1689). Kada je K. zabranila uvoz opijuma, Britanija je povela protiv nje tzv. Prvi opijumski rat (1839–42) te je mirom u Nankingu (1842) prisilila Kinu da otvori luke eur. trgovini i da joj odstupi Hong Kong. Ugovore na njezinu štetu sklopile su 1844. s Kinom SAD i Francuska. Poraz u Drugom opijumskom ratu (1856–60), Taipinški ustanak seljaka (1851–64), prepuštanje Francuskoj Anama i Tonkina (1885), Britaniji Burme (1886), Japanu Tajvana i Pescadora (nakon rata zbog Koreje 1894–95), sve zamašnije pretvaranje Kine u područje imperijalističkih interesnih sfera, neuspjeh u provođenju reformi, sve češće bune (Boksački ustanak, 1900–01), događaji su koji su prethodili i doveli do revolucije 1911., zbacivanja dinastije Mandžu i proglašenja republike (privremeni predsj. Sun Jat-sen pa Yuan Shih-kai). Otad počinje dvostruka borba Kine: za oslobođenje od vanjskih pritisaka i za unutrašnje sređivanje. Građ. rat (1921–27) završio je pobjedom Čang Kai-šeka, vođe Kuomintanga (osn. 1912) koji 1928. uspostavlja nac. vladu u Nankingu. Ubrzo izbija građ. rat (1927–36) između Kuomintanga i komun. Crvene armije, koji se odvija istodobno s jap. agresijom (od 1931). Dok su Japanci zauzeli Mandžuriju (stvorena država Mandžukuo) i osvajali velike dijelove Kine, Crvena je armija, pred nadmoćnim kuomintanškim snagama, poduzela dugi marš (1934–36) prema S pod vodstvom KP i Mao Ce-tunga (Zedonga). Rat s Japanom potrajao je sve do 1945. i prisilio Kuomintang i KP Kine na sporazum o zajedničkoj borbi protiv osvajača. Japanci su 1937. zauzeli Peking, Tientsin, Shanghai i Nanking, a 1938. Kanton i Hankow. Kada je Japan napao Pearl Harbor (1941), K. je navijestila rat silama Osovine. Nakon japanskoga poraza 1945., u građ. ratu (1945–49) komunističke snage pobijedile su kuomintanške, koje su se povukle na Tajvan te je 1949. proglašena NR Kina. Poslije je K. okupirala Tibet (1951) i sudjelovala u Korejskom ratu na strani komun. Sjeverne Koreje; od 1960. K. se sukobljava sa SSSR-om zbog ideoloških razmimoilaženja i pograničnih sporova. 1961–62. u ratu je s Indijom. 1965. objavljen je početak tzv. kulturne revolucije. Povećala se napetost između SSSR-a i Kine, koja je zahtijevala reviziju granica iz 1860., kada je morala carskoj Rusiji prepustiti neke teritorije u Sibiru. Iako su NR Kinu priznale mnogobrojne države, ona je tek u listopadu 1971. primljena u UN (a Tajvan je isključen). Nakon smrti predsj. Mao Ce-tunga i premijera Ču En-laja 1976. prevladava umjerena struja; predsj. CK KP Kine postaje Hua Kuo-feng, a vođe radikalne struje su uhićeni (»četveročlana banda«). Vodeća ličnost postao je pragmatični reformator Deng Xsiaoping koji provodi politiku »četiriju modernizacija«. Otpočela je modernizacija gospodarstva uz pomoć zapadnih ulaganja, poboljšani su odnosi sa Zapadom (potpisan sporazum s Ujedinjenim Kraljevstvom o Hong Kongu) i SSSR-om. To je potaknulo zahtjeve za demokratskim reformama i studentske proteste 1987. i 1989. Rezultat je bio pad partijskih vođa i reformističkih političara Hu Yaobanga (1987) i Zhao Ziyanga (1989), pokolj prosvjednika na trgu Tienanmenu i jačanje pozicija konzervativne struje premijera Li Penga. 1989–2002. generalni sekretar CK KP Kine bio je Jiang Zemin, ujedno i predsj. republike 1993–2003. Li Peng ponovno je izabran za premijera 1993., a 1998. zamijenio ga je Zhu Rongji. 1990-ih odnosi sa SAD-om ostali su opterećeni zbog am. podrške Tajvanu. S Indijom je 1993. potpisan sporazum o stabilnosti u pograničju, a sporazum o sigurnosnoj suradnji postignut je 1996. s Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom. Potkraj 2002. s ASEAN-om je dogovoreno izbjegavanje sukoba oko spornih otoka u Južnokineskom moru. 1990-ih i poč. 2000-ih u autonomnoj regiji Xinjiang Uygur povremeni su prosvjedi ujgurskoga stanovništva (aktivne su i separatističke skupine). Politički nestabilan ostao je i Tibet (nakon pobune 1987–89. s više stotina poginulih). Za gl. sekretara KP Kine 2002. izabran je Hu Jintao; 2003. postao je i predsjednik republike.