Italija

Italija, država u J Europi, pretežito na Apeninskom poluotoku; 301 337 km² (sa Sicilijom i Sardinijom), 56 305 568 mil. st. Gl. grad Rim; veliki gradovi: Milano, Napulj, Torino, Genova, Palermo, Bologna, Firenca, Catania, Venecija. Na sjeveru Alpe i Apenini zatvaraju Padsku nizinu. Poluotočnim dijelom pružaju se Apenini (Corno Grande, 2912 m) i ravnice jadranskoga, jonskog i tirenskog primorja. Vulkanske i seizmičke zone (Vezuv, Stromboli, Etna). Klima sredozemna; u Padskoj nizini umjereno kontinentalna, na višim područjima umjerena planinska. Najveća rijeka Pad (Po) ulijeva se u Jadransko more. Gl. rijeke Apeninskoga poluotoka: Arno, Tiber, Volturno. Velika glacijalna jezera na podnožju Alpa: Lago Maggiore, Lago di Lugano, Lago di Como, Lago d’Iseo, Lago di Garda; na sr. dijelu poluotoka (Lacij) jezera Lago di Bolsena, Lago di Vico, Lago di Bracciano, Lago di Albano, Lago di Nemi ispunjavaju kratere ugaslih vulkana. Prirodni šumski pokrov subalpskoga i apeninskoga područja znatno je smanjen; uz obalu i na otocima makija. Stanovnici su Talijani (96%). Najgušće naseljena područja: Lombardija, Kampanija, Lacij, Pijemont i otok Sicilija. Krajem 19. st. i u prvoj pol. 20. st. znatno je iseljavanje u prekomorske krajeve (os. SAD, Kanada, Argentina). Poljodjelstvo: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), ind. bilje (šećerna repa, konoplja, lan, pamuk, duhan), povrtlarstvo (krumpir, rajčice), voćarstvo (jabuke, breskve, agrumi), vinova loza (u proizvodnji vina prva na svijetu), stočarstvo (goveda i ovce). Ribarstvo. I. oskudijeva ugljenom i naftom. Ležišta zemnoga plina, ruda željeza, mangana, olova, cinka, bakra, boksita, sumpora. Crna, obojena i elektro-metalurgija. Ind. automobila (Fiat i dr.), računskih i šivaćih strojeva. Brodogradnja. Tekstilna (sintetična vlakna), petrokem., kem. (plastične mase, umjetna gnojiva), elektrotehn., prehr. i film. industrija. U ind. je na prvom mjestu Lombardija. Među vodećim zemljama u svijetu prema broju dolazaka turista i prihodu od turizma. Oko 1600 km unutarnjih vodenih putova. Gl. lučka središta: Genova, Trst, Augusta, Cagliari, Taranto, Venecija, Livorno. Velike međunar. zračne luke: Fiumicino (Rim), Linate (Milano). – pov Prapov. I. bila je naseljena ligurskim i ilir. plemenima. Latini i dr. Italici nastanili su se u sr. dijelu Apeninskoga poluotoka krajem ← 2. i početkom ← 1. tisućljeća. U ← 1. tisućljeću područje sr. Italije naseljavali su Etruščani, koji su od ← 8. st. bili u neprestanim sukobima s grč. kolonijama u J Italiji i na Siciliji. Sred. ← 5. st. u sr. Italiji nastala je nova rim. država, koja je uskoro dominirala čitavim Apeninskim poluotokom, a već u 2. st. obuhvaćala je teritorij od Hispanije i Britanije do Mezopotamije, te od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije. Nakon diobe Rim. Carstva (395) Zapadnorim. Carstvo sve više slabi, dok nije (476) palo pod naletom Germana rimskih plaćenika (→ Odoakar), koje su zatim svladali Ostrogoti, također Germani. Justinijan I. zavladao je Italijom (536–553), ali je 568. sjever morao prepustiti Langobardima. 774–843. S dijelom Italije vladali su Franci, od 962. Nijemci (Oton I. Hohenstaufovac), J dio u vlasti je Arapa, od 11. st. Normana, sred. 13. st. Anžuvinaca, potkraj 13. st. Aragonaca. Srednja i S I. u 13–15. st. podijeljena je na niz samostalnih građ. republika koje su u stalnim međusobnim sukobima (→ gvelfi; gibelini). Potkraj 15. st. ističu se kao polit. i ekon. najjači: Milansko Vojvodstvo, republike Firenca i Venecija, Papinska Država i Napuljsko Kraljevstvo. Ekon. napredak postignut razvojem obrta i trgovine, omogućio je izvanredni procvat umjetnosti (→ renesansa). U ratovima za napuljsku baštinu (1494–95) Francuska se nije uspjela učvrstiti na tlu Italije. Nasuprot tomu, španj. dominacija počinje 1530: Napulj, Sicilija, Sardinija i Milano ostaju španjolski sve do 1713. Iste god. u Lombardiji su se učvrstili Austrijanci, a od sred. 18. st. Sardinijom vladaju savojski vojvode; naletu Napoleonove vojske nije odoljela ni Mletačka Republika (1797). Na tlu Italije nastaju Cisalpinska, Ligurska, Rimska i Partenopejska (Napuljska) Republika, od kojih je 1805. stvoreno Kraljevstvo Italija. Nakon Bečkoga kongresa (1815) najjača sila na Apeninskom poluotoku postala je Austrija, protiv koje se 1830-ih organizirao jak nac. pokret za oslobođenje (karbonari; Mazzinijeva »Mlada Italija«). Izbijaju i revolucije 1820. i 1821. u Napulju i Pijemontu, 1830. u čitavoj južnoj, a 1848/49. i preostaloj Italiji (kada su privremeno postojale Venecijanska i Rimska Republika). Pobjeda protivničke strane (intervencija Francuza u Rimu; pobjeda Austrije nad sardinskim kraljem Carlom Albertom) uspostavila je prvotno stanje. Borba za ujedinjenje Italije nastavila se pod vodstvom Pijemonta (→ Cavour, C. B.). Pozicije Austrije znatno su oslabile porazima kod Magente i Solferina (1859): Kraljevstvu Sardiniji pripale su Lombardija, Toskana, Parma, Modena i Romagna, a 1860., Garibaldijevom akcijom i Kraljevstvo Obiju Sicilija. 1861. sardinski kralj Viktor Emanuel II. postao je prvi kralj ujedinjene Italije, kojoj je Bečkim mirom 1866. pripala Venecija, a 1870. i Rim. Otada I. sve više nastupa kao eur. sila, oslanjajući se na savez s Njemačkom i Austro-Ugarskom (Trojni savez, 1882), dok je u zemlji sve glasniji → iredentizam. Za vladanja Viktora Emanuela III (1900–44), pojačavaju se kolonijalistički prohtjevi, te I. u ratu s Turskom (1911–12) stječe Tripolis, Cirenaiku, Dodekanez. Za I. svj. rata I. je isprva neutralna, a zatim, sklopivši tajni → Londonski sporazum, 1915. prilazi Antanti. Ugovorima u st. Germainu (1919) i Rapallu (1920) stekla je J Tirol do Brennera, Istru, Trst, Goricu, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu, Zadar s okolicom, a 1924. Rijeku. Drž. udarom 1922 (»pohod na Rim«) fašisti, s vođom B. Mussolinijem, preuzimaju vlast. Totalitarni faš. režim povezuje se sred. 1930-ih s nacističkim Hitlerovim i diktatorskim Francovim režimom. 1935. Mussolini napada Etiopiju i anektira je 1936., a 1939. zaposjeda Albaniju i napada Grčku. 1940. I. stupa u rat na strani Hitlera, sudjeluje u agresiji na Kraljevinu Jugoslaviju te okupira (1941) veliki dio hrv. obale i otoka, Crne Gore, BiH i Slovenije. Međutim, gubitak Cirenaike i Libije, savezničko iskrcavanje na Siciliji i propast tal. vojske u Tunisu, pripremili su pad Mussolinijeva režima i prisilili Italiju na kapitulaciju (8. 9. 1943); 13. 10. ona je čak najavila rat Njemačkoj. 18. 6. 1946. I. je proglašena republikom. Pariškim mirovnim ugovorom (1947) odrekla se svih područja na I obali Jadrana; izgubila je kolonije (Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju), Grčkoj je ustupila Dodekaneze, a Francuskoj manji dio alpskoga pograničja. Nakon izbora 1946. najutjecajnije su stranke demokršćanska (uglavnom je održavala polit. prevlast do početka 1980-ih), socijalistička i komunistička. 1949. I. je među osnivačima NATO-a; 1951. sudjeluje u stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. EEZ). S Jugoslavijom je sporazumno razgraničila Slobodni Teritorij Trsta (1954) te morske granice u Jadranu (1968., 1975). Od kraja 1960-ih izraženiji je bio problem polit. terorizma; vrhunac doživljava 1978., kada je ljevičarska ekstremistička skupina Crvene brigade ubila demokršć. lidera i premijera Alda Mora; ovim su ubojstvom okončani planovi o polit. suradnji demokršćana i komunista (tzv. povijesni kompromis). 1991. komun. stranka se reorganizira u Demokratsku stranku ljevice, a 1993. demokršćani postaju Talijanska narodna stranka. Pokret Sjeverna liga pokušao je 1996-97. izboriti neovisnost devet sjevernih regija (nazvanih Padanija). 1994-95. i od 2001. na vlasti je koalicija desnih stranaka, koju predvodi Silvio Berlusconi (lider stranke Naprijed Italijo; premijer od 2001).