Istra

Istra, najveći poluotok na I obali Jadrana, između Tršćanskoga i Kvarnerskoga zaljeva; 3 476 km² od čega 3130 km² pripada Hrvatskoj (najveći dio u Istarskoj županiji; 206 344 st.), a 346 km² Sloveniji. Obuhvaća greben Učke i Ćićarije na SI (tzv. Bijela Istra), niže flišno pobrđe (Siva Istra) i vapnenačku ravan na JZ (Crvena Istra). Klima je pretežito sredozemna. Rijeke: Dragonja, Mirna i Raša. Poljodjelstvo, vinogradarstvo, voćarstvo, ribarstvo, rudarstvo. Brodogradnja, ind. duhana i ribljih konzervi, solane. Osobito razvijen turizam. Naselja: Pula, Pazin, Poreč, Rovinj, Opatija; Kopar, Piran. – pov Pokorene ilir. starosjedioce Rimljani su postupno romanizirali, priključivši Histre (← 177) i Japode (← 129) regiji Venecija i Istra, a Liburne (← 50) provinciji Ilirik. Nakon propasti Zapadnorim. Carstva (476) I. je došla pod vlast Odoakrovu, zatim (489) u sklop istočnogotske države, a 538. pod Bizant. Na prijelazu između 6. i 7. st. započele su provale Avara i Slavena; naseljavanje Slavena dovršeno je dva stoljeća poslije. Za Karla Velikoga, Franci su podvlastili najveći dio I., koja je 1040. postala zasebnom markgrofovijom. Od sred. 10. st. I. do Raše pripadala je Hrvatskoj, od koje ju je (sred. 11. st.) odcijepio istarski markgrof Ulrik Orlamünde, stvorivši ondje nasljedni feud Meraniju. 1077. I. je dana u leno akvilejskomu patrijarhu; pod njegovu vlast dospjela je 1251. i Meranija. U 12. st. formirana je u sr. Istri Istarska (ili Pazinska) grofovija. Koristeći se sukobima između istarskih gradova na Z obali i akvilejskih patrijarha, Venecija (čiji su duždevi od 1150. nosili naslov »gospodar čitave I.«) zauzela je do 1291. veći dio akvilejskih posjeda, a do 1420. i cijelu markgrofoviju. Pošto su Habsburgovci (1374) došli u posjed Pazinske grofovije, a ubrzo i Meranije, I. je pod vlašću Venecije i Austrije. Mirom u Campoformiju (1797) Francuska je mlet. posjede u I. ustupila Austriji, a nakon pobjede nad Austrijom (1805) priključila ih Kraljevstvu Italiji. 1809–13. oba dijela pripadala su franc. Ilirskim provincijama. Nakon Bečkoga kongresa (1815) I. je pripala Austriji. Kroz stoljeća izvrgnuti romanizaciji i germanizaciji, istarski Hrvati i Slovenci, iako su činili većinu pučanstva, živjeli su pod dominacijom Talijana, čiji se jezik upotrebljavao u sudstvu i upravi. Nac. osjećaj budili su Ilirci iz Hrvatske, a njihov rad nastavili su istarski Hrvati Juraj Dobrila, Dinko Vitezić, Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Matko Mandić, Božo Milanović i dr., koji su isticali pripadnost Istre Hrvatskoj. U okviru borbe za nac. prava, os. nakon 1869., Hrvati i Slovenci otvarali su čitaonice i štedionice, osnovali u Trstu list Naša sloga (izlazio 1870–1915) i društvo »Edinost«, a »Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri« u Pazinu (1902). »Družba sv. Ćirila i Metoda« brinula se za osnivanje hrv. i slov. osnovnih škola. Potkraj 19. i na poč. 20. st. osnovane su Hrvatsko-slov. narodna stranka i Narodna radnička organizacija (Pula, 1907). Potkraj I. svj. r., 28. 10 – 5. 11. 1918., u Puli je preuzelo vlast Narodno vijeće, sastavljeno od predstavnika Hrvata, ali je unatoč tomu, sporazumno s Antantom, Istru zaposjela tal. vojska (3. 11. 1918). Ugovorom s Italijom u Rapallu (1920) Kraljevina SHS predala je Istru Italiji (osim kotara Kastav). Faš. režim provodio je prisilno talijaniziranje, zatvarao hrv. i slov. škole, zabranjivao uporabu nar. jezika, raspuštao nac. društva, terorizirao i konfinirao Hrvate i Slovence. Za tal. okupacije i faš. diktature iz hrv. Istre protjerano je (ili zbog terora otišlo) o. 100 000 Hrvata, hrv. su posjede kupovali došljaci iz Italije, a u svim su javnim i drž. službama namještani Talijani; doseljenicima iz Italije davana je zemlja prognanih Hrvata. 1921. buknuo je ustanak seljaka na Proštini i rudara u Raši i Labinštini. 1927. stvorena je omladinska revoluc. organizacija TIGR, koja je djelovala na području Trsta, Istre, Gorice i Rijeke. Njezini su članovi bili izloženi polit. progonima (na smrt je osuđen V. Gortan). Antifaš. pokret u I. razbuktao se 1941., a općenar. ustanak izbio je nakon kapitulacije Italije (8. 9. 1943). Narodnooslobodilački odbor za Istru u Pazinu donio je 13. 9. 1943. odluku o priključenju I. Hrvatskoj, a tu su odluku potvrdili ZAVNOH i AVNOJ. Narodnooslobodilačka vojska oslobodila je Istru poč. svibnja 1945. Uslijedila je podjela tzv. Morganovom crtom; Pula i Trst bili su pod upravom angloam. snaga do 1947. kada je Pariškim mirovnim ugovorom između Jugoslavije i Italije (10. 2. 1947) I. priznata Jugoslaviji (uspostavljen je Slobodni Teritorij Trsta koji je podijeljen 1954). Hrvatska je stekla najveći dio Istre, a manji dio pripao je Sloveniji. Potom dolazi do iseljenja dijela istarskoga stanovništva (uz mnogobrojna optiranja za tal. državljanstvo). Započelo je useljavanje iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije, s novim kult. doticajima.