Hrvatski narodni preporod

traži dalje ...

Hrvatski narodni preporod, naziv za nac., polit. i kult. pokret u Hrvatskoj 1835–48., poznatiji pod imenom »ilirski pokret«. Njegovi su nositelji željeli svojim nac.-polit. i knjiž.-kult. radom obuhvatiti u prvom redu sav hrv. narod, a zatim za svoju ideju pridobiti i ostale južnosl. narode stvaranjem zajedničkoga knjiž. jezika i, u krajnjoj liniji, ujedinjenjem u jedinstvenu državu (Velika Ilirija). Da bi ta ideja bila što prihvatljivija narodima na slavenskom jugu, začetnici H. n. p. nazvali su svoj pokret neutralnim ilirskim imenom, kojim se od 15. st. pod utjecajem humanizma u znanosti, književnosti, historiografiji pa i u administraciji osobito često nazivaju stanovnici Hrvatske i Bosne i Hercegovine (znatno rjeđe i ostali južnosl. narodi). U južnosl. je sredinama ilir. ime imalo pristaša, ali i protivnika, os. u srp. konzervativnim i vjerskim krugovima. Glavni nositelji, ideolozi i pristaše H. n. p. bili su pripadnici nove građ. klase, koja se formirala u Hrvatskoj krajem 18. i poč. 19. st.; ideja zbližavanja ponikla je iz praktičnih potreba ponajprije trgovačkoga sloja, a prihvatila ju je zatim i slijedila građ. inteligencija okupljena oko Ljudevita Gaja. Uz H. n. p. postupno su pristajali i drugi: školska omladina, niže svećenstvo, tipografski radnici, obrtnički pomoćnici, ali od predstavnika aristokracije do 1843. jedino grofovi Janko Drašković i Juraj Oršić. Premda je H. n. p. obuhvatio gotovo sva područja društvenoga djelovanja, glavna aktivnost njegovih protagonista ipak se odvijala u dva smjera, kulturnom i političkom. U kult. pogledu program nositelja H. n. p. sastojao se u stvaranju jedinstvenoga pravopisa i uvođenju knjiž. jezika (štokavskoga narječja) koji bi bio zajednički svim Hrvatima ali i drugim južnosl. narodima koji program prihvate. Zajednički knjiž. jezik trebao je poslužiti kao temelj za formiranje opće južnosl. književnosti. U tom pogledu Lj. Gaj je 1830. izdao Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja. 1835. počeo je izdavati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Prve godine izlaženja Novine horvatzke tiskane su kajk. narječjem, radi pridobivanja Zagreba, dok je Danica bila namijenjena »ilirskoj braći drugih ilirskih narječja« pa je uz štokavštinu uvela i novi pravopis. Već iduće godine u tome su se za njom povele i Novine. Pokretanje Novina uzima se kao početak H. n. p. Mnogi hrv. pisci i pjesnici pišu štokavski (I. i M. Mažuranić, S. Vraz, D. Demetar, A. Nemčić, I. Kukuljević, B. Šulek, Lj. Vukotinović i dr.) te tako udaraju temelj modernoj hrv. književnosti. U jeku probuđenoga nac. zanosa po gradovima se osnivaju čitaonice koje postaju novim žarištima H. n. p. i stječu velike zasluge za razvoj hrv. kulture i umjetnosti. Iz zagrebačke Narodne čitaonice razvija se 1841. Gospodarsko društvo, a 1842. Matica ilirska (kasnije Matica hrvatska), koja je izdavala djela na hrv. jeziku. Iste godine pokrenuta je i revija Kolo. Nac. buđenje u Dalmaciji počelo je nakon 1835., os. u Šibeniku i Dubrovniku; usmjereno je protiv dominantne talijanštine. Na području BiH pokret je najviše pristaša imao među bos. franjevcima, koji su kroz katoličanstvo čuvali vezu bos.herc. Hrvata s onima iz drugih hrv. zemalja. Njihove stavove izložio je I. F. Jukić. U polit. pogledu protagonisti H. n. p. nisu imali jedinstven program. Temeljne odrednice dao je grof Janko Drašković u svojoj političkoj knjižici, Disertaciji, iz 1832., kojom je tražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne krajine (granice), Bosne i slovenskih zemalja u jednu državu, koja bi u zajednici s Ugarskom ostala dijelom Habsburške Monarhije. Sukladno širenju H. n. p. izvan granica uže Hrvatske mijenjao se i prilagođivao i polit. program, koji se prvotno ograničavao na obranu hrv. državnosti od napadaja iz Ugarske, da bi se preko ideje o »ilirskoj narodnosti« počelo razmišljati o stvaranju »Velike Ilirije«. Uspjesi H. n. p. zaplašili su ugarsko i dijelom hrv. plemstvo koje je, u strahu da ne izgubi svoje feudalne povlastice, na dvoru u Beču počelo raditi protiv hrv. preporoditelja, potičući propagandu protiv »ilirskog« imena i štok. narječja. Polit. borba među njima zaoštrila se pošto su 1841. i jedni i drugi formirali svoje stranke, Horvatsko-vugersku stranku i Ilirsku stranku. Beč je stao na stranu ug. plemstva te je kraljevskim reskriptom od 11. 1. 1843. zabranio »ilirsko« ime, koje su preporoditelji zamijenili narodnim imenom. Tako su Ilirske novine (do 1836. Novine horvatzke) postale Narodne novine, a pripadnici Ilirske stranke formirali su s konzervativcima Narodnu stranku, kojoj je počelo pristupati i hrv. posjedničko plemstvo, iako mu je ideja preporoditelja ostala i nadalje strana. Stranka se oslanjala na Beč da bi obranila hrv. državnost od sve očitijih ug. presezanja. Preporodna politika u Hrvatskoj došla je do punoga izražaja u revolucionarnom razdoblju 1848–49. kada je uvedena sloboda tiska i kada su nosioci H. n. p. u Hrvatskom saboru mogli slobodno iznositi i razvijati svoje ideje. U razdoblju apsolutističke reakcije H. n. p. je pod pritiskom germanizacije zamro.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Hrvatski narodni preporod. Hrvatski obiteljski leksikon (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hol.lzmk.hr/clanak/15349>.