Grčka

Grčka, država u J dijelu Balkanskoga poluotoka; 131 957 km², 10 964 020 st. Gl. grad Atena (Athḗna). Grčkoj pripada nekoliko otočnih skupina u Egejskom moru (Cikladi, Sporadi) i Jonskom moru (Jonsko otočje). Sastoji se od I i Z dijela. U I dijelu (Egejska Grčka) pružaju se planinski masivi Olimp (2918 m), Óssa (1978 m) te rodopski ogranci na I. U Z dijelu su planinski lanci Helenida, koji preko Krete i Roda (Ródosa) prelaze u Malu Aziju. Klima i vegetacija sredozemna. Gl. rijeke: Áxios (Vardar), Strimón (Struma), Néstos (Mesta), Árakhthos, Akhelṓos i Alpheiós. Obala vrlo razvedena. Stanovnici: Grci (95,5%), Vlasi (Cincari; 2%), Makedonci (1,3%), Turci (0,7%), Albanci (0,5%) i dr. U gradovima 62,6% st. Zemljoradnja: pšenica, ječam, raž, zob, kukuruz, riža, duhan, pamuk, šećerna repa, kikiriki, suncokret, maslina, vinova loza, agrumi, povrće i voće. Stočarstvo, pčelarstvo, dudov svilac. Ribarstvo i spužvarstvo. Rudarstvo: lignit, željezna, manganova, olovna, cinkova ruda, boksit, magnezit, kromit, mramor i smirak; morska sol. Ind. tekstila i sintetičnih vlakana, ćilima, cementa, duhana, papira, kem. i prehr. proizvoda, aluminija, glinice, čelika; rafinerije nafte, dva brodogradilišta (Pirej, Síros). Gl. luka Pirej, ostale veće: Pátrai, Krf, Solun. Korintski kanal otvoren 1893. Gl. zračna luka Hellenikón (Atena). – pov Prva visoko razvijena civilizacija u egejskom području bila je minojska na Kreti (o. ← 3000. do ← 1400). O. ← 1900. doseljuju se u Grčku Indoeuropljani, koji ondje, pod utjecajem Krete, stvaraju mikensku kulturu (o. ← 1400. do ← 1100); to je tzv. herojsko doba, a opisao ga je Homer. Mikensku kulturu uništili su novi došljaci sa sjevera, Dorani (o. ← 1100). Grci (Dorani, Jonjani i Eoljani) kolonizirali su Z obale Male Azije (o. ← 1000. do ← 800); u to doba grč. naselja razvila su se u tip grada-države (polis). Od o. ← 800. do ← 500. traje grč. kolonizacija u području Sredozemnoga, Mramornog i Crnog mora, dok u samoj Grčkoj vodeće države postaju Sparta i Atena. Ekspanzija Perzije, koja je već podjarmila grč. gradove u Maloj Aziji i zaprijetila eur. Grčkoj, dovela je do Perzijskih ratova (← 499. do ← 440), u kojima su Grci teško porazili Perzijance: na kopnu kod Maratona (← 490) i Plateje (← 479), a na moru kod Salamine (← 480); Atena, u kojoj je Solonovim (← 594) i Klistenovim reformama (potkraj ← 6. st.) učvršćena demokracija, dosegnula je vrhunac svoga procvata u Periklovo doba (← 443. do ← 429), kada postaje duhovnim i umj. središtem Grčke. Pošto je uklonjena perz. opasnost, rastući antagonizam između Atene i Sparte (koja je imala aristokratsko-voj. poredak) doveo je do Peloponeškoga rata (← 431. do ← 404) i poraza Atene. Spartanska hegemonija dokrajčena je pobjedom Beotskoga saveza (← 371) pod vodstvom Tebe. Stalni sukobi među grč. gradovima-državama omogućili su mak. državi pod Filipom II. da, nakon poraza Atene i Tebe kod Heroneje (← 338), stekne vlast nad cijelom Grčkom. Filipov sin Aleksandar Veliki svojim je osvajanjima proširio grč. kult. utjecaj na golemom prostoru (→ helenizam). Nakon njegove smrti (← 323) i raspada njegova carstva, unutarnji sukobi u samoj Grčkoj učinili su je napokon plijenom Rima te ona nakon poraza Ahajskoga saveza (← 146) postaje rim. provincijom. Podjelom Rim. Carstva 395. G. dolazi pod → Bizant, a uskoro nakon pada Carigrada 1453. nalazi se pod tur. vlašću 1460–1821. Mirom u Edirneu 1829. Turska je priznala neovisnost Grčke; 1832. grč. kraljem postao je Otto Bavarski (dinastija Wittelsbach), a nakon njegove smrti (1862) Đuro I (dinastija Holstein-Glücksburg) (1863–1913). Grčka je 1864. dobila od Velike Britanije Jonske otoke, od Turske 1878. Tesaliju te nakon balkanskih ratova (1912–13) Kretu, Epir i dio Makedonije i Trakije. Nakon abdikacije germanofilskoga kralja Konstantina I (1913–17), G. stupa u I. svj. r. na strani Antante, te dobiva (od Bugarske) mirovnim ugovorom u Neuillyju trakijsko primorje, a mirovnim ugovorom u Sèvresu 1920. Z dio I Trakije. Nakon neuspjeloga rata protiv Turske (1920–22) ponovno je zbačen Konstantin I., a G. je izgubila posjede u Maloj Aziji i Trakiji, iz kojih je preseljeno o. 1,5 mil. Grka. Pošto se Đuro II (kralj od 1922., prognan 1924) vratio na prijestolje 1935., izbili su sukobi između monarhista i republikanaca, a 1936. uveo je general Joanis Metaxas diktaturu. G. je 1940. suzbila tal. agresiju iz Albanije, ali je u travnju 1941. došla pod njem.-tal. okupaciju. Stvara se snažan pokret otpora; nakon pobjede nad Njemačkom ponovno je uspostavljena monarhija (1946), a sukobi između monarhista i komunista eskaliraju u građ. rat (1946–49). Komunističke snage poražene su uz brit. i am. pomoć; 1952. G. postaje članica NATO-a. Koalicije konzervativnih stranaka uglavnom su bile na vlasti 1945–67; pukovnik Georgios Papandopulos predvodio je vojnu huntu koja je vladala 1967–74 (kralj Konstantin II. emigrirao je 1967). God. 1974. uspostavljena je civilna vlada (1974–80. premijer je bio Konstantin Karamanlis) i proglašena republika. U Europsku zajednicu G. je primljena 1981. Svegrčki socijalist. pokret (PASOK) pobijedio je na izborima 1981., 1985., 1993., 1996. i 2000; njegov lider Andreas Papandreu bio je premijer 1981–89. i 1993–96. Poč. 2000-ih nastavljene su napetosti u odnosima s Turskom (sporno je razgraničenje egejskoga podmorja, podjela Cipra i dr.). 1996–2004. premijer je bio Konstandinos Simitis (PASOK); od 2004. premijer je Konstantinos Karamanlis (od 1997. predsj. stranke Nova demokracija).