glagoljaško bogoslužje

glagoljaško bogoslužje, na starosl. jeziku utemeljeno je djelatnošću Ćirila i Metoda u Moravskoj (9. st.); nakon izgona njihovih učenika održalo se u nekim južnosl. zemljama (Bugarska, Makedonija). Do novijega doba održalo se jedino u Hrvatskoj, gdje je prilagođeno zapadnom obredu nakon dugotrajnih borba s latinašima (10. st.); papa ga odobrio u 13. st., doživjelo procvat u 14–15. st., na kratko vrijeme preneseno u Češku (1347., samostan Emaus) i Poljsku. U novije doba ostalo ograničeno na neke primorske biskupije (propao je Strossmayerov pokušaj za proširenjem), a zatim je glagoljica transliterirana latinicom (misal, 1927). Nakon II. vatikanskoga koncila u bogoslužje uveden živi narodni jezik.