Francuska

Francuska, država u Z Europi; 543 965 km², 58 518 748 st. Gl. grad Pariz; veliki gradovi: Marseille, Lyon, Toulouse, Nice, Bordeaux i dr. I i J dio planinski: Alpe (Mt Blanc, 4807 m), Jura, Vogezi, Pireneji, Središnji masiv. Na pretežito ravničarskom S i Z izolirana pobrđa i prostrane zavale (Pariški bazen, Akvitanska zavala). Klima umjereno kontinentalna sa znatnim maritimnim utjecajima. Gl. rijeke (Seine, Loire, Garonne, Rhône, Rajna) plovne su i povezane kanalima (o. 15 000 km plovnih putova). Šume (27% ukupne površine) pretežito listopadne. Na J sredozemni bor i crnika, na najvišim planinskim područjima četinjače. Stanovnici: Francuzi (83%), Nijemci (Alzašani), Bretonci, Flamanci, Talijani i Korzikanci, Baski, Katalonci. Razvijena je poljoprivreda (najbogatija u Z Europi): pšenica, ječam, zob, vinova loza (u proizvodnji grožđa i vina druga u svijetu), jabuke, kruške, krumpir, šećerna repa, lan. U stočarstvu prevladava uzgoj goveda. Ribarstvo. Ležišta željezne rude, boksita, uranove rude. Ugljenokopi; ležišta nafte i zemnoga plina. Proizvodnja nuklearne energije. U industriji važnošću se ističu metalurgija (proizvodnja čelika, aluminija, bakra, olova, cinka) i kem. ind. (šesta na svijetu; tvornice sumporne i dušične kiseline, umjetnih gnojiva, plastičnih masa, sintetičkih vlakana, kozmetičkih proizvoda). Velike rafinerije nafte. Jaka ind. automobila (Renault, Citroën, Peugeot), zrakoplova, lokomotiva, strojeva, tekstila, prehr. proizvoda; brodogradnja. Turizam. Na 3000 km dugoj obali gl. su luke Marseille, Le Havre, Dunkerque, Nantes-Saint-Nazaire, Rouen, Bordeaux, Sète. – pov Do sred. 1. st. glavninu stanovništva na području današnje F. činila su keltska plemena. Nakon Cezarovih ratova (← 58. do ← 50) taj prostor dolazi pod vlast Rimljana koji od osvojenih zemalja formiraju provinciju Galiju. Od poč. 5. st. na područje F. upadaju germanska plemena (Vandali, Kvadi, Alani, Svevi i Burgundi), a 451. vojskovođa F. Aecije porazio je Hune na Katalaunskim poljima. Nakon propasti Rimskoga Carstva 476. ondje se naseljavaju Franci koji formiraju svoju državu pod dinastijom Merovinga (486–751). Ovu je naslijedila dinastija Karolinga (751–987). Za Karla Velikoga (742–814) franačka država bila je na vrhuncu moći, a on sam primio je od pape Lava III. u Rimu 800. carsku krunu. Verdunskim ugovorom 843. Carstvo je podijeljeno, tako da je područje Z od Rajne (Francia Occidentalis) pripalo Karlu Ćelavom. Njegove nasljednike na prijestolju franačkih vladara zamijenio je Hugues Capet (987–996), osnivač nove vladarske dinastije Kapetovića (987–1328), čiji nasljednici do poč. 12. st. vladaju u sjeni moćnih feudalaca. Nakon stupanja na prijestolje, Filip II. August (1180–1223) vodi odlučniju politiku prema Plantagenêtima te engl. kralju Ivanu Bez Zemlje oduzima Normandiju, Bretanju, Anjou i Touraine. Za afirmaciju kraljevske vlasti značajno je razdoblje vladavine Filipa IV. Lijepoga (1285–1314) koji je ušao u sukob s papom Bonifacijem VIII (1294–1303). God. 1328. izumrla je izravna loza Kapetovića, pa je izborom Filipa VI (1328–1350) na vlast došla dinastija Valois koja je vladala do 1848. Nova dinastija započela je svoju vladavinu uvlačenjem zemlje u dugi rat s Engleskom (Stogodišnji rat 1337–1453) i unutarnjim nemirima (pariški ustanak Étiennea Marcela 1356–58., seljački ustanak Jacquerie 1358. te ponovno ustanci u Parizu 1380. i 1382). Preokret u Stogodišnjem ratu nastupio je oslobođenjem Orleansa 1429 (→ Ivana Orleanska) i Englezi su konačno 1453. istjerani iz zemlje. Za vladavine Luja XI (1461–1483) započinje ujedinjenje F. koje je konačno završeno pripojenjem Bretanje 1532. Širenje protestantizma dovodi do vjerskih ratova (1562–98). Nanteskim ediktom 1598. Henrik IV. Burbonski priznao je hugenotima slobodu vjeroispovijesti. Za vrijeme Luja XIII (1610–1643) i Luja XIV (1643–1715) te njihovih ministara Richelieua i Mazarina, F. postaje najjača apsolutistička monarhija u Europi. Merkantilističke mjere J. B. Colberta ekonomski su ojačale državu kojoj su ratovi (Tridesetogodišnji 1618–48., Rat za španjolsku baštinu 1701–13. i dr.) donijeli teritorijalna proširenja (Alsace, Franche-Comté, JZ Belgija i dr.) po cijenu financijske iscrpljenosti. Zahvaljujući tomu, Luj XVI (1774–92) naslijedio je F. u teškoj financ., soc. i polit. krizi. Pokušaji da se iz toga stanja izađe nisu dali rezultata, pa su u svibnju 1789. sazvani Generalni staleži koji su se pod pritiskom Trećega staleža proglasili Narodnom ustavotvornom skupštinom, a 14. 7. 1789. pariški puk osvaja utvrdu i tamnicu Bastillu (čime počinje građanska revolucija u F.). Skupština ukida feudalni sustav i donosi Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Ustavom iz 1791. proglašena je građanska jednakost i ukinuta apsolutistička monarhija. Pristaše revolucije okupljaju se oko klubova jakobinaca, kordeljera i fejana. 1790-ih nositelji revolucionarne vlasti u F. često se mijenjaju, a to se ogleda kao razdoblje Zakonodavne skupštine (1791–92), Konventa (1792–93), Jakobinske diktature (1793–94), Termidorskoga konventa (1794–95) i Direktorija (1795–99), kada je vlast bila podijeljena na zakonodavnu (Vijeće starijih i Vijeće pet stotina) i izvršnu (Direktorij od pet osoba). Kao žrtve nasilja stradavaju i najistaknutiji revolucionari (Robespierre, Marat, Mirabeau i dr.). Pri opsadi Toulona 1793. istaknuo se časnik Napoléon Bonaparte (1769–1821) koji na političku scenu stupa za vrijeme Direktorija. Drž. udarom 1799. postao je prvi konzul, a 1804. postaje car. Uspješno ratuje u Europi do pohoda na Rusiju 1812/13. Nakon Napoleonova sloma, u F. je došlo do restauracije Burbonaca: Luj XVIII (1814–24), Karlo X (1824–30). U Srpanjskoj revoluciji 1830. s Lujem Filipom (1830–48) na vlast je došla dinastija Orléans. Louis Napoléon (od 1852. car Napoleon III) obnavlja Carstvo koje propada 1870. s francuskim porazom kod Sedana u ratu s Pruskom. Nakon toga proglašena je Treća republika (1870–1940). 1890-ih otpočinje franc. kolonijalna ekspanzija: Tunis, Kongo, Dahomej, Sudan, Gvineja, Indokina, Madagaskar, Niger, Sahara, a 1911. proglašen je protektorat nad Marokom. Tijekom I. svj. rata F. je na strani sila Antante. Mirovnim ugovorom iz Versaillesa 1919. vraćeni su joj Alsace i Lorraine koje je bila izgubila 1871. Osim toga, kao mandatna područja dodijeljeni su joj Sirija, I Togo i veći dio Kameruna. Nakon Hitlerova napada na Poljsku (1939) F. objavljuje rat Njemačkoj; poslije poraza 1940., maršal H. Pétain potpisuje kapitulaciju i osniva kvislinšku vladu u Vichyju. U F. se razvija Pokret otpora protiv njem. okupacijskih snaga podupiran pokretom »Slobodna Francuska« generala de Gaullea u Londonu, a od 1943. Franc. komitetom nar. oslobođenja u Alžiru. Zemlja je oslobođena potkraj 1944. Usvajanjem Ustava 1946. započinje Četvrta republika. Poraženi kod Dien Bien Phua, Francuzi napuštaju Indokinu 1954; Tunis i Maroko 1956. postaju neovisni, dok u Alžiru franc. trupe vode rat protiv snaga Fronte nac. oslobođenja. Trajnu polit. krizu Četvrte republike dokrajčio je 1958. premijer, a 1959–69. predsj. (Pete) republike general Ch. de Gaulle. On je 1962. okončao rat u Alžiru priznavši mu neovisnost. 1969. povukao se nakon neuspjeha na referendumu o lokalnoj samoupravi. 1969–74. predsj. republike je G. Pompidou, a 1974–81. V. Giscard d’Estaing. Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 1981. pobjeđuju socijalisti; predsj. republike je F. Mitterrand, koji pobjeđuje i 1988., dok na parlamentarnim izborima 1993. pobjeđuju degolisti i liberali. 1995. i 2002. na predsjedničkim izborima pobijedio je Jacques Chirac.