harmonija

harmonija (grč.). 1. Sklad, skladnost, suglasje. 2. glazb suzvučje tonova; akordička (vertikalna) struktura glazb. djela, nasuprot melodijskoj (horizontalnoj). H. tvore suzvučja, tj. akordičko slaganje tonova, pa je ona sinonim i za sam akord. Ujedno naziv za glazb. vještinu i znanost koja proučava načela oblikovanja akorda i usklađivanja njihovih međusobnih odnosa. 3. Vokalska h., asimilacija na daljinu između vokala u afiksima (gramatičkim nastavcima) prema vokalima korijena: npr. u ugrofin., turkijskim, mongolskim i nekim dr. jezicima.